prije dva dana vratila sam se sa gostovanja iz Konjević Polja, blizu Memorijalnog centra Potočari, Srebrenica, gdje je život izgubilo 8.372 ljudi i to nije konačan broj… još ih iskapaju, pronalaze, više od tisuću majki ne znaju gdje su im sinovi, kćeri…
suze su tekle dok sam obilazila Centar, toliko žrtava, toliko djece, smrt mi mrvi dušu, ne možeš a da ne zajecaš…
na večeri sam, pokušavajući razveseliti te drage žene koje su me pozvale, rekla kako tražim partnera, ne mora biti nešto – al nek je muško…
nasta tajac…
selo broji oko 250 duša, ima jedan muški al je ko komarac, nije za mene, mlada koja je sjedila do mene kaže da će razmisliti hoće li mi dati svoga…
smijeh…
shvatih da u selu trenutno živi pet, šest muškaraca… nekolicina onih koji su pronašli posao otišli su… ostali su ubijeni…
gutam suze dok gledam stotinjak žena koje me goste, hrane, koje se brinu da li su mi iznijele sve što imaju… one vode selo, zidaju nove kuće, one vode neke nove farme, kopaju, čuvaju malobrojni novi naraštaj kao kap vode na dlanu…
one nose mir…
nakon što sam objavila taj moj post dobijem komentar: „koje su vjere ti ljudi, što ne pišeš o Vukovaru“…
mene je sramota tih nekih „mojevjernih“ koji mi komentiraju!
a vas?
