Dva sam teksta o ovome prebrisao, jer sam pokušao dati i povjesnu genezu još tamo od semitskog Canaana koji će prerasti u kraljevstva Izrael i Judeju s filistinskim samoupravnim gradovima na Mediteranu, kao i palestinsko-arapsko-izraelske odnose u posljednja tri, četiri desetljeća. Čak i bez upliva u ona vremena kad su kršćani s krvavim križarskim pohodima pokušali zajebati druge na tim teritorijima. No, kako Trafika ne bi patila dok ja pišem esej na par stotina stranica minimalno, morao sam odustati. Jedino ću se još morati pozabaviti terminom “belgijanci“, kako Jordanci posprdno zovu Palestince kad ih uhvati nacionalizam. Jednostavno me zanima kako je došlo do toga da su Belgijanci način sprdanja. Dakle, evo jedna skraćena verzija.
UVOD
Hamas je ulovio izraelske sigurnosne službe spuštenih gaća, to je osnovno. Država koja u odnosu na veličinu zasigurno ima najjači sigurnosni aparat bila je šokirana skalom napada iz područja Gaze, pogotovo kopnenim prodorom, kakvom desetljećima nismo svjedočili. Hamasov napad nešto je što se ne može organizirati u par dana, radilo se sigurno o višemjesečnim pripremama. Šokantno je da Mossad, jedna od najefikasnijih tajnih službi na svijetu, nije to zamjetila. Sve je još dramatičnije za Izraelce kad se zna da ih je Egipat par dana prije napada upozorio da Hamas sprema nešto veliko. Odmah da se ubije teorija zavjere kako je izraelski politički vrh vođen poludiktatorom Netanyahuom namjerno pustio da se ovo dogodi iako su znali. Izrael je izuzetno opsjednut sigurnošću, obzirom na ovakav propust za pretpostaviti je kad se situacija smiri kako će Netanyahu letjeti sa svoje pozicije. I mnogo dojmljiviji premijeri Izraela su gubili pozicije nakon sigurnosnih propusta. Tako da ne bi pustio ovaku stvar, znajući da mu je to najveća ugroza vlasti koje se tako grčevito drži.
PRVI ČIN
Uz sveopsežno raketiranje nezabilježeno prošlih desetljeća, Hamas je najveći trag krvi ostavio u kopnenom prodoru, tijekom kojeg su izveli nešto što samo može imati naziv neselektivni masakr. Stotine ubijenih na koncertu, nekoliko kibuca u kojima su ubijali sve što se kreće, pa i domaće životinje, strijeljali su čak i strance koji su islamske vjeroispovijesti, doslovno ih ništa osim ubijanja nije zanimalo. I pljačke kad je nastupio drugi ešalon napada. Posijan je teror u njegovu možda i najsikonskijem obliku, a čitavo vrijeme se gledalo hoće li to dovesti do eksalacije na Zapadnoj obali Mrtvog mora i na sjeveru prema Golanskoj visoravni. Na kraju nije došlo do otvaranja drugih frontova, zabilježene su tek manje pucnjave, ništa što nažalost ne izlazi iz svakodnevice tog prostora. Krajnje bitan moment u startu su bile i otmice ljudi. Pri čemu su Hamasovci poprilično često otimali državljane trećih zemalja. Napomenimo da je Izrael znao pokretati prave ratne ofenzive zbog otmica u prošlosti.
DRUGI ČIN
Izraelu je trebalo neko vrijeme da dođe sebi, prvi pravi udari zrakoplovstva usljedili su i 12 sati nakon prvih sukoba. Do kraja prvih 24 sata već su držali puni nadzor nad teritorijem između Gaze i Izraela, a u prvih 48 sati od Hamasove akcije digli su 300.000 vojnih rezervista. Za usporedbu, Rusiji je za taj broj trebala gotovo godina dana. Nakon prvog šoka Izraelci su krenuli postupati po špranci koju imaju dulje od sedamdeset godina. I počelo se događati ono što je Hamas znao da hoće. Dogmatska taktika izraelskih snaga je da odgovor na terorističke napade mora biti višestruko snažniji od samog napada, smatraju da na taj način odvraćaju buduće napade. Tako da je Gaza u ovom trenutku poprište onoga što bi u Europi uvijek bilo označeno ratnim zločinom. Izrael u bombardiranjima nema neku pretjeranu brigu o kolateralnim žrtvama. A ima ih iako se preko 300.000 ljudi iselilo iz Gaze zadnjih dana, znajući što će uslijediti. Problem s Bliskim istokom je da tamo vrijede druga ratna pravila, nitko baš ne poštuje pretjerano ni Hašku ni Ženevsku konvenciju na tim prostorima. Jasno, u takvom ratnom kaosu uvijek najgore prolaze civili.
TREĆI ČIN
Države Zapada gotovo su jednoglasno podržale Izrael. Prema istoku to podržavanje lagano pada, spremno se neke države vraćaju na neka povjesna razdoblja koja im pašu za stav. Prokletstvo Bliskog istoka, uvijek se možete vratiti u neki povjesni trenutak koji će istaknuti potreban stav. Zapadni stav je lako objašnjiv, kako povijesno, tako i činenicom da nema veće države a da nije izgubila nekog svog državljanina u Hamasovu napadu.
Istovremeno je izbio i problem s repatrijacijom, povratkom svojih državljana iz Izraela. Neki su promptno reagirali, neki i ne baš tako efikasno. Ovdje se treba stati malo i u zaštitu hrvatske države, kakva god bila. Kritiziralo ih se zbog neaktivnosti dva dana, ali treba kazati kako su i mnogo veće zemlje imale svojih sličnih problema. Primjerice Kanada do sinoć nije krenula s izvlačenjem svojih građana iz zaraćenog područja. Ono što ne treba zaštiti je bezumna kritika domaće vlasti na medije i same ljude u Izraelu.
S druge strane, Poljaci su primjerice jako brzo reagirali, svojim vojnim transportnim avionima su napravili zračni most između Tel Aviva i Krete, odakle su svoje državljane dalje razvozili civilnim zrakoplovima. Ovdje se može povući i pitanje stalnog comljenja na vojne nabave, koliko god one često imale smisla u eri trenutačnog ministra obrane. U ovoj situaciji bi jako dobro došlo imati dva vojna transportna zrakoplova, a ne ovisiti o civilnim kompanijama s kojima se mora temeljito ispregovarati odlazak u ratno područje, koje god bilo.
ČETVRTI ČIN
U samom Izraelu stanje se donekle primirilo, osim povremenih raketnih napada, što je kako rekosmo ionako tužna svakodnevica tog prostora. U potpunosti su preuzeli kontrolu nad granicom s Pojasom Gaze i zapravo se samo čeka hoće li pokrenuti kopnenu ofenzivu na taj u svojoj srži geto. Stručnjaci za te krajeve kažu da je veća vjerojatnost da kopnenog napada bude, nego da se završi samo s bombardiranjima.
Istovremeno, Hamas najavljuje dodatne napade za sutra, dapače, pozivaju muslimane diljem svijeta da napadaju židovske institucije. Gotovo pa poziv na džihad ili bar Treću intifadu na Bliskom istoku. Bude li zbilja eskalacije sutra, izraelska kopnena ofenziva postaje ne moguća, nego izvjesna. Gaza je u potpunosti isključena, struja, voda, hrana i potrepštine više ne ulaze u taj ionako izmučen prostor. Za tih dva i pol milijuna ljudi je najbitnije da se sve ovo čim prije primiri. Problem je da ni Izrael ni Hamas ne pokazuju volju za smirivanjem.
ZAKLJUČAK
Zaključak je teško definitvno izvesti, jer je nejasna početna motivacija Hamasa. U redu, želja da se prekinu pregovori Izraela i Saudijske Arabije, prvi događaj u godinama koji je nudio bar neku perspektivu ikakvog dugotrajnijeg mira. Saudijci su suniti, vodeća islamska država u regiji, a Hamas i Hezbolah kao najjače milicije na tim područjima puno su bliži šiitskom Iranu, pa ne čudi želja prekidanja ovakvih dogovora. No, istina je i da je Hamas taj prekid mogao osigurati i mnogo manjom operacijom, s par stotina raketa i jednom ili dvije auto-bombe, što im sve nije strano. Ovakva eskalacija gdje će se čitav zapadni svijet okrenuti protiv sebe i izazvati krvavu izraelsku odmazdu ipak je ogroman overkill samo za takvu misiju.
Dakle, realan je strah od dodatnog širenja sukoba. To je vidljivo s izraelskim mobiliziranjem danas već blizu 400.000 rezervista. Ne treba im tolika vojska za smiriti stanje s Gazom, prvom propustu unatoč. Amerikanci pak nakon nosača Ford dovode i Eisenhowera u regiju, dvije nosačke skupine, koje će prema najavama biti pojačane i europskim ratnim brodovljem, također nije snaga koju zahtjeva samo jedan veliki teroristički napad. Bliski istok jeste bure baruta uvijek i dobro je imati jače snage od potrebnih, ali koncentracija ovolikih vojnih postrojbi sama po sebi povećava mogućnost daljnje eskalacije.
Problem je što još uvijek nije jasna uloga nekih drugih država u ovom sukobu. Realno je da je Hamas imao bar nekakvu logističku podršku Irana, tisuće raketa ne rastu na stablima u području Gaze. Pronađeno je i rusko i sjevernokorejsko oružje kod ubijenih Hamasovaca. Tako da će još neko vrijeme visiti u zraku pitanje koliko je stranih faktora bar posredno ako ne neposredno potaknulo napad. Geopolitički, rasplamsavanje još jedne svjetske krize svakako odgovara i Rusiji i Sjevernoj Koreji, dok je recimo Iran vjerojatno u malo drugačijoj ulozi, traje potiho očijukanje s Amerikancima, postajalo je izvjesno da bi dobili neke popuste u sankcijama ukoliko bi zatvorili Rusima dotok oružja.
Kao i uvijek, tu najgore prolaze civili na tom području. I to nebitno s čijom putovnicom u džepu, desetljeća sukoba na tim područjima dokazala su da streljivo ne radi razliku u državljanstvu, vjeri ili boji kože. Stoga bi mir uvijek bio najbolje rješenje. No, za sada nismo blizu njega.
