“Rođen sam u blatu, bio je mračan dan, shvatio sam odmah, morat ću sam” pjevao je Goran Bare tamo još na albumu “Milost“. I nekako su me ti stihovi podsjetili na današnji dan prije 11 godina, kad je dvije do tri tisuće Hajdukovih navijača spriječilo gašenje kluba. Jer to je zapravo bilo to, da tada onaj kredit, makar i upola manji od očekivanog, nije sjeo na račun, otišlo bi se u stečaj. Nakon toga bi slijedila samo dva moguća scenarija. Ili bi klub otišao u četvrtu ligu pod adaptiranim imenom, tipa Hajduk 1911 s godinom osnutka 2012., ili bi se napravio manevar kao što je Dinamo tamo 2004. godine odradio i uzeo drugu pravnu osobnost, samo s beneficijama, a bez ikakvih obveza i onda uz amen politike Ive Sanadera nastavio poslovati kao da se ništa nije događalo godinama prije.
Kako god se pogleda bilo bi teško sranje, iz moralnog aspekta ovaj drugi recept bio bi i gori. I manje izvjestan, objektivno, u to vrijeme je bila Kukuriku vlast, ona zbog svojih internih kerefeka nije bila sposbna izvoditi manevre kakve je doktor Ivo znao i činio. No, ta grupa luđaka na kraju je postigla svoje. Je li zbog straha od nasilja, je li zbog probuđenog osjećaja odgovornosti, je li zbog šoka da ipak postoji ogromna grupa kojoj je stalo do kluba, ali političari su odbili tih dana odobriti eutanaziju Hajduka. Krenula je jedna priča, koje je kroz ono blato iz stihova podizala jedan klub na razinu na kojoj drugi ne postoje. Svim rezultatima unatoč.
Tri su Kupa Hrvatske jedini rezultatski benefit u godinama koje su nadošle. Prvi od njih uzet odmah te turbulentne sezone, nekako slikovito uzet u finalu protiv najveće domaće nogometne abominacije. U sezoni koja je počela s markerima na pripremnim utakmicama. Polako će se Hajduk dizati, tek tamo prije pet-šest godina će postati igrački donekle konkurentan vrhu lige, kibicima sa strane će se činiti da nekad veliki klub nije ni sjena onog iz prošlosti. Nespremni da vide ono bitno, da je Hajduk odbio postati dio nogometnog establišmenta koji je u svojoj srži pokvaren i banditski.
A nije lako protiv tog nogometnog mainstreama, njima je u njihovom habitusu da se zarađuje na krivinama. Nije se nogometni sustav Hrvatske razvio jer se Zdravko Mamić jednog dana probudio i odlučio obogatiti. On se obogatio, na kriminalan način, potvrđuju to čak i domaće presude, ali nije to bio posao jednog čovjeka. Čitav je sustav tu djelovao, hrpa je onih koji će govoriti kako Hajduku nešto fali, a da su dali ruke za uspostaviti sustav u kojem će Mamić ubrati pinkicu. A znate zašto? Jer su i oni imali koristi, stotine i tisuće su bile aparat koji je uspostavio taj sustav, sve jer su i oni imali koristi. Novčane, pozicije moći, u krajnjoj liniji samo da se mogu družiti s polovnim manekenkama. Nije bilo bitno, važno je bilo samo imati koristi. Lako je onda bilo žugati na Hajduk koji je odbio biti dio tog pokvarenog mehanizma koji je, nemojmo se varati, i danas u kontroli većine zbivanja.
“Shvatio sam odmah, morat ću sam” kaže Bare. Znali su i oni na kiši pred Banovinom da će morati sami. Svjesno ili podsvjesno znali su da diraju u osinjak, koji će ih bosti, koji će se boriti za opstanak. Koji, u konačnici, ima ogromno zaleđe u političkim vodama koje su desetljećima na vlasti. Od starta je to bio sukob Davida i Golijata. Samo se onda čovjek mora nadati da Biblija ima i povjesno uporište, da je David stvarno sposoban srediti Golijata. Jedino čemu se sad ta već impresivna brojka ljudi koji su rođenih u blatu može nadati da neće imati sudbinu iz pjesme. Da se neće morati vratiti blatu svome. Da više nikad neće morati biti pred Banovinom.
