pun mi vas je k…., majke mi
rukom mogu dohvatiti sedamdesete, sjede mi za vratom i to mi daje za pravo da kažem da mi vas je dosta!!
bogu hvala da je završila ova nogometna groznica i da su se vatreni sretno vratili svojim domovima… e, sad smijem li reći da su se vratili domu svome jebenome ili ne smijem… hoću li biti neprijatelj ili neću… jesam li naša ili njihova… treba li me linčovati ili ne…
znam partizanske pjesme… kad ih čujem uzdrhtim, vrate me u mladost… znam thompsonove pjesme, kad ih čujem uzdrhtim, utople mi starost… smijem li to reći ili ne…
na bini je jedan zapjevao, drugi prihvatili pa ih je jedna po direktivi ušutkala… zašto? čije su to uši oni zaparali?
druga dvojica su pjevali u prijateljskom kafiću „one“ pjesme… svi bruje o tome! zašto? da su me pozvali i ja bih pjevala s njima, znači li to da sam nekome srce ranila? dušu uzela? dom razjebala!!!
dosta mi je i partizana i ustaša… i srba… i hrvata…
puštajte me da se radujem jer smo treći na svijetu, to sam skontala čak i ja koja ne volim nogomet i koja ni jednu utakmicu nisam odgledala.. ponosna sam jer su naši momci dogurali do trećeg mjesta… moje srce skače od sreće… trebam li im, nakon što su se vratili u svoj dom – birati ili uskratiti način na koji će se veseliti… sigurna sam da oni meni ne bi branili…
domoljublje, rodoljublje, spremni, nespremni – ma, jebe mi se…
pitam se, zašto nitko od ove djece koja su treća na svijetu nije zapjevao: po šumama i gorama ili od vardara pa do triglava… jel i to zabranjeno ili nemamo djece koja to pjevaju…
nekako uspijemo sve usrati, zašto – ni sama ne znam, al znam da nešto opako smrdi u ovoj mojoj divnoj domovini…
radujte se narodi…
