Večeras se na Poljudu održava skupština kluba i večeras ćemo doznati gdje je Hajduk financijski, čut ćemo vjerojatno nešto i o provedbi strategije, čut ćemo i o planovima za nastavak sezone, kao i za naredno razdoblje.
A u svemu tome, meni je u glavi samo jedna jedina stvar. I taman dok sam jučer razmišljao kako o tome pisati, izašao mi je članak koji sam objavio na isti datum lani, a s namjerom da ga pročitam za godinu dana kako bih vidio jesu li se prognoze i želje ostvarile.
I naravno, objavit ću ga opet za godinu dana, jer nekako se prognoze na koncu uvijek ostvare, a želje nešto zapinju. Uglavnom, članak je objavljen 18. prosinca 2021, pod naslovom “Svjetla Poljuda“ i donosim ga u nastavku;
…
Prošle godine je bilo ravno četrdeset godina od kad sam prvi put došao na Poljud, da nikad ne bih s njega otišao, prvih desetak godina uz oca, a onda i samostalno, uvijek s pretplatom, s iznimkom onih nekoliko godina studiranja u Zagrebu.
Sljedeće godine će se napuniti 25 godina od kad sam prvi put kročio na Poljud kao mladi novinar pun ideala.
Skupilo se tu puno iskustva, i onog navijačkog i onog novinarskog, ali neke stvari se, barem što se mene i mojeg odnosa prema Hajduku nikad nisu promijenile.
Od kad sam s ocem prvi put, kao petogodišnjak izašao iz onog tunela i vidio svjetla punog Poljuda na utakmici s Trabzonom, taj osjećaj dolaska na stadion ostao je isti. Promijenio se nešto sam stadion, sasvim je druga liga, hajdučki heroji mojeg djetinjstva su odavno već veterani, ljudi uz koje sam se kao dijete na tribini učio odnosu prema Hajduku, sportu i životu su neki već i odavno pokojni kao Ćićo i Tolja, moj otac a i njegov kum Slavko već dugo ne idu na utakmice, ali ja sam i dalje, čak i sad kad mi je i sin prestao ići sa mnom na utakmice i prebacio se na sjever – isto ono dijete koje teško kontrolira emocije kad prođe onaj tunel i ugleda ta svjetla.
Kad sam prvi put prošao portu kluba s akreditacijom nikad prežaljenog i blagoupokojenog Radija KL Eurodom, bio sam ponosan kao nikada prije ili kasnije u novinarskoj karijeri, u kojoj sam imao prigodu intervjuirati i razgovarati između ostalog s nekoliko premijera, jednim predsjednikom države i hrpom ministara i gradonačelnika.
Ništa od toga me nije impresioniralo ni blizu kao svaki ulazak u klub koji na moj život utječe puno više od bilo kojeg od tih likova koji dođu i prođu. I osjećaj je uvijek isti – strahopoštovanje.
Po prirodi sam autsajder, nikad u životu nisam bio “dio grupe“, bez obzira što sam troznamenkasti broj gostovanja odradio još tamo kasnih devedesetih. Jednostavno nisam taj tip, volim se držati svojeg društva, a zapravo mi je često najlakše bilo biti i sam, jer taj me nikad nije napustio kad je bilo teško, a bilo je u mnogo prigoda.
I kao novinar sam bio i ostao autsajder, opet prvenstveno zbog svoje prirode, ali i novinarskog izbora i kodeksa – smatram da se kao profesionalac novinar nikad ne smije previše približiti objektu svojeg promatranja, zato da ne izgubi objektivnost. Zato sam često ostajao uskraćen za “ekskluzive“ ili “insajderske informacije“, ali sam zato bio pošteđen i od “ćakula“ i “provjerenih kuloarskih priča“, što mi je zapravo i bio cilj.
Ovaj predugački uvod sam napisao zato da pojasnim da imam dovoljno iskustva da neke stvari mogu objektivno procijeniti čak i kad nastane ovakvo stanje kao ovih dana oko kluba.
Naime, nije mi ovo prvi rodeo koji prolazim.
U ovom trenutku izgledamo nezaustavljivo, kipti u nama taj osjećaj da je ovo vrijeme kad se sva ta silna energija prelijeva iz vulkana i kreće u pohod koji nikakve brane neće moći vratiti natrag.
Oh, kakva pogreška.
Još je puno toga pred nama, a zvijeri su se ujedinile da nas zaustave pod svaku cijenu. Nikad nemojmo smetnuti s uma ono što u gotovo svakom tekstu napomenem ili provučem – Hajduk je opasan za ovako postavljeno društvo i sustav. Krajnje opasan.
I nemojmo očekivati da će biti lako, još puno topničkih udara iz Mordora moramo očekivati, puno udaraca s boka, a najviše onih iznutra. Biti će potresa iz samih temelja još koliko vam duša želi, sve će učiniti da nas poljuljaju, baš sve.
I ne govorim tu o sudačkim previdima, ne pričam o kaznama koje će nam uvaliti, ne pričam samo o zaustavljanju Hajdukovih rezultata, govorim o činjenici da će nam nametnuti narativ o tome kako je naša borba za pošteni nogomet i pošteno društvo uzaludna i besmislena, govorim o tome da će svim silama htjeti poljuljati našu vjeru u ispravnost onoga što želimo i sanjamo.
Znaju oni da ne mogu zaustaviti Hajduka u pohodu na titulu, bilo ove ili neke druge godine, ali krajnji cilj ju je uprljati i proglasiti istima kao i sve one njihove za koje dobro znaju kakve su.
To je poraz na koji ne smijemo pristati.
Nitko ovih dana neće spomenuti kako je Hajduk nakon deset godina promjena koje su često izgledale i ponekad su i bile obično lutanje – došao do faze kad je vrlo kvalitetno organiziran klub, zaslugom svih onih koji su se u tih deset i više godina trsili i žrtvovali da bi do toga došli, ali već u slučaju da sutra Hajduk izgubi utakmicu će baš oni biti isključivi krivci za to.
Baš kao što će u slučaju pobjede njih zanemariti i smatrati kako je do pobjede i svih tih uspjeha došlo tim ljudima usprkos, a vjerojatno uz pomoć sudaca, ulizivanja prema savezu li nečeg tako prljavog čega se svi normalni groze.
Ono što mene, kao nekoga tko sve to pasionirano prati, stvarno veseli je činjenica da ljudi u klubu imaju fokus na napretku kluba, a te popratne stvari drže pod kontrolom dozirano, ne gubeći fokus na ono najvažnije.
I biti će to dobro na kraju. Ove godine ili neke druge, s ovim ljudima ili nekim drugima, samo da nikad ne izgubimo taj djetinji osjećaj strahopoštovanja prema svjetlima Poljuda.
