Hajduk je imao skupštinu dioničara sinoć i nekako se može kazati kako je situacija dobra. Ne sjajna, ali ne ni loša. A neki segmenti su zapravo izvrsni, za sada je izvan transfera zarađeno zapravo nevjerojatnih 112 milijuna kuna. Sjećam se, nema tome nego nekoliko godina, kako se graničnik od 60 milijuna kuna takve zarade smatrao idealom. Sad je premašen skoro za duplo.
Pokazatelj je to da se radi na matchdayu i svemu što ide s time, na sponzorima te na prodaji, koja ja rasla skoro tri puta u odnosu na 2021. godinu te je sad na više od 30 milijuna kuna. Dojam je hajdučkog puka bio da su retro kolekcija, majice na Mišu te Livajina kolekcija bili uspjeh, a sad svi imamo i novčani dokaz da je stvarno tako.
Rast prihoda je pratio i rast rashoda, ali u manjem postotku. No, ako se zna da dobar dio povećanja otpada na bonuse zbog osvojenog Kupa, jedino se možemo nadati da bi ove godine rashodi mogli rasti i više, zbog prvenstva. Ne sumnjam da bi porast prihoda nastao euforijom navijača ne pokrio to povećanje, nego vjerojatno bi došlo do rekordnih vantransfernih novaca.
Minus na kraju godine izgleda nedobro na papiru, ali godine učenja o ekonomiji osvjestile su me da je za firme knjigovodstveno bolje biti u malom minusu nego u blagom plusu. Ne plaćaš porez na dobit onda, a knjigovodstveni minus nije nužno pravi minus. Recimo, Hajduk kad je desetak milijuna kuna u minus znači da je poslovao oko nule, jer sama amortizacija stadiona je deset milijuna kuna godišnje. Piše se kao minus, ali poslovno starenje stadiona zapravo ne igra ulogu.
Proračun za 2023. godinu postavljen je na 22 milijuna eura, i to kad se pogledaju ovogodišnji prihodi nije nerealan iznos. Dapače, teško mi se oteti dojmu da je Uprava čak bila konzervativna u postavljanju budžeta. Tim prije što je nekako čitavo vrijeme u zraku visilo da se sprema jedan veći transfer. Nisu to direktno potvrdili iz Hajduka, dapače, predsjednik Lukša Jakobušić čak je otvoreno kazao da i da se sprema ne bi to rekao na ovom mjestu i u ovom trenutku. Ali stalno je to letjelo u zraku.
Radi li se tu o mladom Vuškoviću ili nekom drugom zapravo je iz pozicije poslovanja kluba svejedno, gledaju se novčani tokovi. Ekipa je takva da bi se osjetili tek odlasci Marka Livaje i možda Filipa Krovinovića. A za Livaju je rečeno da ga se moglo prodati, ali da to nije plan. Prije šest mjeseci napisao bih da bi se osjetio i odlazak Lovre Kalinića, ali zbog njegovog prisilnog mirovanja i ulaska Karla Sentića na vrata sad mi je jasno da bih bio u krivu. Livajin odlazak bi se osjetio ne samo igrački, nego se radi o momku koji je vjerojatno najveći Hajdukov marketinški potencijal valjda ikada. Bio sam jučer na dočeku njega i Marija Pašalića u Kaštelima, dovoljno je vidjeti šušur koji nastaje oko njega da ti bude jasno kako su to novci za klub ako su pametni. A djeluje da jesu.
Za kraj moram spomenuti i Nadzorni odbor i Naš Hajduk, kao drugog najvećeg dioničara. Svojim komentarima na poslovanje pokazali su da paze, da su glavom unutra i da neće dopustiti nikakve financijske egzibicije. Sve zamjerke su im bile na mjestu, sve pohvale utemeljene, dobro je znati da netko pazi da ne odemo u tri fine.
I to je to, financije i poslovanje pod kontrolom, sad se možemo vratiti u mod običnih navijača i žugati zašto se prodaja pive ne sredi bolje nego moraš 15 minuta čekati u redu. I zazivati titulu, nemojmo se varati, ovo klanje u Maksimiru sve nas potiče na takvo razmišljanje, teško da se rat iz kancelarija neće bar malo preliti na teren. Opet da se vratim na Livaju u Kaštelima sinoć, kad su ga pitali kad ćemo biti prvaci, odgovorio je jednostavno kako to on obično radi: Ove godine, ako Bog da.
