Mnogo toga se u posljednjih 48 sati promijenilo u domaćem nogometu, odnosno da se preciznije kaže, stvari kao da su se resetirale na postavke iz 2017. godine. Ponovno postoje ljudi koji viču ono “sve izgubili dabogda“. Na jugu države ponovno nogometno kuha. Rovovi su iskopani i svi su zauzeli svoja mjesta. Ne baš radikalno kao prije pet-šest godina, ali situacija je u svakom slučaju zanimljiva.
“Ovo što se dešava nakon toga je jedna velika igra, stvari se hoće vratiti na početak kao prije šest-sedam godina. Ja se kao izbornik u to neću uvući, niti igrači reprezentacije“, kazao je jučer izbornik Zlatko Dalić pričajući o odlasku Marka Livaje s priprema.
Lijepo to zbori Dalić, ali kao da želi ignorirati da je za to vraćanje postavki on jedan od kolovođa. Možda većina stanovništva ima pamćenje zlatne ribice, ali lako je provjerljivo da je baš on nakon uspjeha u Rusiji u dva izbora davao podršku jednoj stranci. S jedne strane prodaješ “svi smo mi reprezentacija, svi smo mi Hrvatska“, s druge drukaš za jednu političku opciju, ne ide to tako. Dalićeva podrška HDZ-u najzanimljivija je bila za izvanredne izbore u Ličko-senjskoj županiji 2019. godine, kad je stranci dao podršku ne bi li porazila odbjeglog sina Darka Milinovića. Zašto je to zanimljivo, pa i znakovito? Ličko-senjska županija je ona iz koje je potekao Marijan Kustić, koji je u Sabor i stigao kao zamjenik Darka Milinovića, u to vrijeme još eminentnog HDZ-ovca.
No, čak i kad bi se taj politički aktivizam stavio na stranu, Dalić je (ne)ponašanjem kod krajnje vulgarnog vrijeđanja Livaje dolio ulje na tu vatru. Jednostavno, trener ne prelazi preko takvih stvari koje se naprave njegovom igraču. Nebitno jesi izbornik Hrvatske, Lesota, Švedske ili trener Man Citya ili Mračaja iz Runovića. Igrača u takvoj situaciji štitiš. A ne da rashlađuješ sve i još pomalo između redaka dio odgovornosti bacaš i na igrača, pričajući o nekoj lopti koja je nekog pogodila. Jasno da će takvo ponašanje imati burnu reakciju onih koji stoje iza tog nogometaša. Zvao se on Livaja, Petković ili Haaland.
Dalić pokazuje da nije samo na nogometno terenu oportunist i pragmatik, nego i u vodama života. Rujevica je teren najutjecajnijeg potpredsjednika HNS-a, koji je već utrošio dane i dane na minoriziranje eskapada navijača iz Rijeke, koji su se u posljednje tri godine pokazali najekscesnijima. Pa će Mišković sitnijim ekscesom prikazivati i upad na teren i napad na igrača Hajduka, nešto nezabilježeno još od one provale na teren Torcide kad je svoju brzinu prikazao i tadašnji igrač Ivan Leko. Dalić će tako oportuno minorizirati i jebavanje majke i poziv na lom obe ruke Livaje, sve zbog mira ne među navijačima, nego u HNS-ovu penthausu.
Bilo bi krivo i nepošteno sve svaliti na leđa Zlatka Dalića, on je tek (ne)reagirao krivo u situacija koja je već bila nastala. A ta situacija kuha se već neko vrijeme, neki će, poput našeg Piksija, reći još od povratka Livaje, drugi će vrijeme početka još i dalje u prošlost pomaknuti. I kazati kako su uspjesi reprezentacije samo odložili takvu situaciju, Hrvate je lako pasivizirati i primiriti kruhom i igrama.
Ono što je najviše za porazmisliti je krajnje moguća stvar da je ovdje nogomet samo ispušni ventil širih društvenih pojava. Da se bijes i međusobna netrpeljivost zbog milijardu stvari kanalizirala kroz sport i preko istetoviranih leđa jednog momka. Jer onda ovo sve na kraju nije epilog nego samo jedna epizoda u jednom disbalansiranom društvu. Ako je nogomet još jednom samo preslika života, očekuje nas još puno turbulencija.
Dok ovo pišem, istovremeno sam na jednoj od brojnih društvenih mreža u razgovoru s jednim Riječanom. I gledam, normalno na kraju može prevladati. Samo takvi ne bi smjeli biti tihi, dopustili smo budalama da budu najglasniji.
