Kad je krenija ovi virus (a o njegovon značaju svjedoči činjenica da odma znate o kojen je točno rič), zatvorilo nas je sve u kuće i stanove i neminovno prilipilo uz male ekrane koji zahvaljujući razvoju tehnologije postaju sve veći. A sa tih ekrana stalno su nan poručivali da peremo ruke. Perite ruke prije jela, perite ruke prije nego šta se taknete po licu, perite ruke čin uđete u kuću. Ne znan za vas, ali ja ka otprije poznata opsesivno-kompulzivna peračica ruku, slipo san slidila taj savjet i pokretima vrsnog kirurga sa rukama presavijenima u laktu i šakama uperenima prema gori, čin bi se vratila doma, odšetala bi od ulaznih vrata do zahoda i pravo na lavandin.
Nakon šta smo iz prvog lockdowna napokon izašli nazad vanka, u kafiće, u trgovačke centre, na šaltere banaka i one od države, sa svih strana dočekala nas je ta ista poruka. Perite ruke. Naravno, bez zajebancije, to je bija logičan i razuman savjet. Međutin, sa ovin vremenskin odmakon, pari mi se i dvosmislen. Naime, mi već odavno, već puno prije virusa, sasvim dobro peremo ruke sa sebe skidajuć virus odgovornosti. Ni za šta nismo mi krivi. Nije to nikakvo novo otkrivenje, i Vojko V lipo je iskarikira prosječnog lika iza čije nevolje stoji možda Vlada, možda Srbi. Masoni su već odavno ispivani, nekako se na tu skupinu zidara već odavno u hrvatskoj diskografiji i javnon prostoru lipi etiketa krivca.
Ali imamo mi i masu krivaca koji nisu stihovima ovikovičeni. Neki od njih su migranti, posebno za one na desnon spektru. Zadnjih godina, otkako je krenila ta migrantska kriza, nekima od nas oni su poput zvizde repatice koja sa sobon donosi strašnu nesriću. Ovi put u obliku terorista, bombaša samoubojica, kriminalaca i silovatelja. Pa onda nemamo ništa protiv kad ih se, naravno navodno, malo ispribija na granici. Šta se, of kors, prema službenon diskursu, ne događa. Ne uznemirujemo se puno mi oko toga, tek pokoja udruga za zaštitu ljudskih prava digne glas protiv, nešto iz Evrope čujemo koji prigovor, ali hrvatsko nacionalno biće to šta se navodno događa na našin granicama ne preokupira previše. Nije to naš problem. Ta kakve veze ima šta neki policjoti možda rade po granicama uz Bosnu sa nekin poštenin sviton iz Šibenika, Krapine ili Buzeta? Nisu ti migranti naši, pa da se lako solidarizirat s njima. Em su ponešto tamniji od nas em su druge vire, a malo su i – kako ono – „čudni ljudi čudnog imena“. Drugotni su. Izvan granica našeg iskustva, nepoznati svit, a u ljudskoj je prirodi bojat se nepoznatog. A straj je nevjerojatno moćan alat za manipulaciju. Pa je tako iznimno lako skupinu izbjeglica, s kojima bi se zbog vlastite nedavne prošlosti zapravo bez većeg problema mogli solidarizirat, prikazat ka opću opasnost, upoznat ih s batinom sigurnosti i povjerenja. Oni bezočniji među nama likuju nad tim, oni malo pristojniji prid tim zatvaraju oči. Peru ruke.
Druga – paradoksalno, ali istinito – ranjiva skupina među nama su navijači. Zadnjih godina i oni su, pogotovo onima na livon spektru, crvena krpa. Navijač i huligan postali su sinonimima. Strašni krvoloci zbog kojih obitelji ne mogu na stadione. Pa onda nemamo ništa protiv kad ih se nimalo navodno propuca. Šta se, of kors, prema službenon diskursu, događa iz samoobrane. Za razliku od prebijanja migranata, taj čuveni događaj iz prolića Gospodnjeg 2022. danima je vjerojatno bija među klikanijim na internetu. Nismo baš čuli previše od udruga za zaštitu ljudskih prava, nismo baš puno čuli ni Evropljane, ali zato je pošteni svit iz Šibenika, Krapine i Buzeta ima mnogo toga za reć, hrvatsko nacionalno biće ustalo je protiv tih huligana. Takav sličan narativ ponavlja se i ovih dana nakon šta je u javnost prvo izašla priča o policijskim pucnjevima isprid prostorija Torcide u Splitu koji su navodno bili izazvani – ej – bukom (?!), a da bi poslin isplivale snimke policajca koji mlati čovika na podu dok mu kolege to mirno promatraju. Iako se ovih dana može čut sve više glasova protiv takvog policijskog postupanja, apologeta među narodon još uvik ima puno. Jer navijači nisu naši, pa da se lako solidarizirat s nama. Em predlažu nekakve zakone em organiziraju masovne prosvjede em viču sa stadiona protiv kriminala i odbijaju pognit kičmu pred korumpiranim vlastodršcima. Drugotni su. Podižu nan zrcalo drito u facu, a savjest je moćan alat za manipulaciju. Pa je tako iznimno lako skupinu sugrađana, s kojima bi tribali zajedno stat rame uz rame, prikazat ka opću opasnost, upoznat s pištoljem sigurnosti i povjerenja. Oni bezočniji među nama likuju nad tim, oni malo pristojniji prid tim zatvaraju oči. Peru ruke.
Pandemija još traje. Brojač zaraženih i preboljelih i dalje se vrti. Pandemija još traje. Brojač prebijenih i onih uskraćenih prava i dalje se vrti. Nacija Poncija Pilata sterilizira ruke poput vrsnih kirurga.
Alisa iz Zemlje Čudesa
