Trideset je godina danas kako je zauzet vrh Vlaštica u dubrovačkom zaleđu čime je efektivno zaustavljeno precizno topničko djelovanje po dubrovačkom primorju. S te kote se navodilo topništvo koje je od smjera Trebinja tuklo po Dubrovniku i okolici te se taj datum slavi kao konačno oslobađanje Hrvatskog juga.
Možda se očekuje kakva analiza događaja, ali ovaj put ću drukčije pisati, više iz osobne perspektive. Događaji na samom jugu tiču se Ploča, mog grada, koji je uostalom bio jedna od glavnih strateških meta početkom srpske agresije. Svatko u ratu želi imati kontrolu nad lukama, pa onda druga najveća luka bivše države svakako je primamljiva meta. Šešelj je uostalom najavljivao da će u jesen 1991. godine brati mandarine u dolini Neretve. Nisu četničke snage imale neobuzdanu strast prema agrumima, nego su ih dolina i luka Ploče zanimale zbog taktičkih i strateških stvari.
Uhvatiti tinejdžerske godine u to doba i nije bio neki doživljaj. Nabijanje baluna i gledanje Miše Krstičevića pod stare igračke dane na Jadranovu odjednom su promijenje, sad smo bili na kartanju u podrumu. Eto, nuspojava rata, naučiš trešet i briškulu dobro. Položaj Ploča, a time i život nas djece u tom gradu, usko je bio vezan uz dubrovačko i hercegovačko ratište. Na denvnoj razini smo pratili famozne borbe za benzinsku postaju u Stonu, koja je prelazila iz ruke u ruku. A koja je bila bitna za Pelješac, koji je postajao otok kad bi četničke snage zauzele crpku. Nije bilo kopnenog prolaska prema zapadu. Istovremeno je položajima u Hercegovini agresor bio na minobacačkom dometu gradova u dolini Neretve. Zna se zaboraviti danas, neprijatelj je držao Klepce i Tasovčiće, mjesta na samom istočnom ulasku u Čapljinu. Nije bilo ugodno živjeti u takvom okruženju, no s djecom je lako, oni nekako i u takvim situacijama pronađu načina za živjeti. Najurednije smo u to doba raspravljali kako će se jugoistočni krak napada ako treba na kraju zaustavljati na Vukovu klancu. Neretvani uvijek neprijatelje zaustave na Vukovu klancu, s istoka i juga moraš proći kroz njega da bi došao u Dolinu, a tu bude vatren doček. Vukov klanac nisu prošli SS-ovci, neće ni četnici. Apsurdno to danas djeluje, imam nećakinju u tim godinama, bizarno mi djeluje da bi joj teme za razgovor bile rasprave o strateškoj važnosti geografskih kota u ratu. Njoj su zanimacija TikTok i Marko Livaja, neka je tako i nek ostane tako za svu buduću djecu.
Posljednji napad na Ploče bio je 12. svibnja 1992. godine, MiG-ovi 29 su bombardirali grad i luku, do danas se sjećam tog pogleda na luku koja gori, pogodili su jedno od najvećih skladišta, počela je izolacija gorjeti i to je izgledalo strašno, kao da će sve u okolici pasti pod naletom plamena. Do danas mi je ostala u memoriji slika susjeda poslaganih po podu moje dnevne sobe, “zalegni kad puca” je bila ideologija. A bilo je 19.30 sati, kod mene se u stanu gledao televizijski dnevnik, bili smo na prvom katu pa je to bio neki običaj, da se ne bude u podrumu.
Bio je to, na sreću, zadnji put da smo morali tako zalijegati. Operacijom “Lipanjske zore” 1992. godine su agresori pomaknuti istočnije od rijeke Neretve i bar se u Pločama, Metkoviću i Opuzenu moglo odahnuti što se tiče minobacačke i topničke vatre. Ostala je psihoza blizine neprijatelja, stonska benzinska je manje od 30 kilometara zračne udaljenosti od Ploča, uvijek je tu saznanje da može doći do pucanja crte. Nije. Dapače, uskoro se operacijama Čagalj i Tigar izbilo neprijatelja s morskog dijela dubrovačkog primorja i iz zaleđa Hutova. Moglo se cestom do Dubrovnika. Ali je bio rizik, s Vlaštice su agresori bili u mogućnosti vidjeti cestu te po potrebi tući topništvom.
Stoga je na kraju to oslobađanje Vlaštice i zauzimanje položaja još dalje od nje značilo psihološku relaksaciju. Nažalost i nama djeci, rat utječe i na najmlađe. Zapravo vjerojatno nikad ne bih počeo pratiti vojnu literaturu da nije bilo takvog odrastanja. Ali kad počneš s time kao dijete, nekako se to nastavi i dalje. Tako, za kraj, hvala 4. gardijskoj i 163. brigadi što su tog listopada bar malo uljepšali život hrpe djece u Pločama. Makar zbog toga izostali razlozi za ne ići u školu, jer su uzbune nakon tog vremena postale krajnje rijetke.
