Napustija nas je Dule iz Trafike. To mu je ime i prezime, ka Leonardo da Vinci. Šalin se malo, naravno. I Dule se volija šaliti. Nekad i politički nekorektno, ali s nulom loše namjere. Dođeš po duvan/štapiće/rizle/poklon za rođendan i završiš tako da petnaest minuta kasnije jedva dišeš i oči ti suze od smija, a iza tebe fila turista čeka svoj red. Nema veze, vicevi se moraju lančano ispričati, nije posa mačka da će pobići.
Varoš je nekako koncentrat grada, misto di ćeš najčešće sristi domaće ljude koji piju kavu, marendaju, popiju koju pivicu i pelin navečer… Nećeš tu baš viditi redove stolova sa redovima turista koji doručkuju svaki svoj isti omlet i svako svoju istu američki palaćinku sa nutelom i bananama.
Sve južno od Četiri kantuna i dalje je rasplesano, davno su se turistkinje čudile kako Zadranke po uglancanim kamenim pločama, koje su u prošlim stoljećima do visokog sjaja dovele milijarde zadarskih malih i velikih koraka, u visokim potpeticama jezde bez ikakvog problema u mlade večeri ljeta, prema mirisu lipa i zelenim platanama koji još krase Varoš.
I upravo tamo, na susretu Varoške i Kovačke ulice, za pultom trafike svako je popodne do iza ponoći preko nekoliko desetljeća stajao Duško Bjelan. Bila kiša, bilo sunce, duga litnja noć ili zimski čemer kad su na ulici samo studenti vinom obojanih lica i pokoja varoška mačka.
Čovjek koji je zatvorenih očiju mogao dohvatiti svaki komad iz ponude trafike, vladar malog prostora i vlasnik jednog velikog srca koje je naglo utihnulo pa prestalo kucati jednom zauvijek. Tko bi god ušao kod njega, postao bi s njim prijatelj.
Rijetki su oni koji ga nisu poznavali i kojima se nije oteo uzdah kad su čuli vijest koja je rastužila Varoš i utihnula uličice pune žamora. „Adio trafikonte, nek ti svitli ferol“, napisao je netko na crvenom zidu trafike, a najbliži su se navečer okupili pred radnjom, zapivali i nazdravili.
Mene je zva Maje jer mi je tepa. Zašto tepati odrasloj osobi ne znan, nije mi ni palo na pamet da ga pitan. Jednon mi je za rođendan napravija tiramisu, on i Neno iz Dome, kafića priko puta. Samo je posla sliku i reka – dolazi. I došla san, što ću.
Ima je svojih mana, baš kao i svi mi, ali i prekomjernu količinu vrlina, one najljudskije empatije i razumijevanja u kojoj je okej da si desno ili livo ili bijel ili crn ili moliš krunicu ili viruješ u energiju svemira ili u ama baš ništa, osim u to da jedan čovik more nositi cili grad na svojim plećima. U to nas je sve uvjerija sad kad je otiša, kad je ta uska uličica postala široka kao bulevar na kojem, iako je naizgled sve isto, više nema nikoga i prazan je, prazan skroz.
