Krim je još bio štene kad su ga izvukli s tog poluotoka od kojeg je dobio i ime. Smjestio se kod jedne obitelji u Dnipru, koja je taman dobila drugo dijete, sina. I živio je tako mirnim psećim životom dok u noći sa srijede ne četvrtak ruska raketa nije izbrisala kuću njegovih ljudi. Pobivši 8-godišnjaka, njegovu četiri godine stariju sestru, mamu i baku.
Čitavu noć i sljedeći dan Krim je stajao na ruševinama, zavijao i plakao. Ostao je bez svojih ljudi. Poslije su ga neki dobri građani odveli do veterinara, ustanovili su da sad ima i problema sa srcem. Nije čudo, prepuklo mu je. Poslijepodne je došao i otac obitelji, koji je bio na bojištu. I koji je samo mogao vidjeti svoju uništenu kuću i plakati nad ženom, majkom i djecom.
Ljudi u Zaporižji relativno su često išli humanitarno do okupiranih područja, nositi pomoć svojoj rodbini koja je odlučila ne otići s rodne grude. Na jednom se punktu ulazilo tamo, to je bilo već uobičajeno. Jutros je ruska raketa pogodila to mjesto, ubivši najmanje 23 civila koja su samo željela odnijeti osnovne potrepštine svojoj rodbini.
Mikolajiv su Rusi gađali jučer ujutro. Jedan je stariji muškarac nakon detonacija samo mogao izaći na ulicu i p’lakati nad mrtvi tijelom svoje supruge. Prekrivene zaštitnom folijom, postala je samo još jedna brojka jedne sulude agresije.
Često se zaboravi kako je rat upravo ovo, tužne ljudske sudbine, smrt, nesreća. I teško je nekad samo hladno izvještavati ili analizirati što se događa po ukrajinskim ravnicama. Jer neke stvari jednostavno diraju, stvaraju demone. Koje onda nekako moramo svladati.
Da ne bi iskreno rekli što mislimo o salonskoj ljevici i krajnjoj desnici, koji zbog svojih uskogrudnih razloga uvijek imaju ono nemoralno “ali”. Ovaj rat u Europi ima sasvim evidentnu stranu dobra i stranu zla i ne treba biti naročito analitičan za shvatiti koja je koja. I zato nekad moramo napraviti ovakav članak, s ovakvim fotografijama i snimkama, kako ne bi zaboravili koliko može biti ljudsko zlo.
