U novinarskom poslu postoje razni zadaci – teški, naporni, dosadni, frustrirajući, ali svako malo se pronađe neki kojega bismo bili spremni i platiti, samo da ga odradimo.
I jučer sam dobio jedan takav, urednik je rekao – odi na MFK, pa napiši nešto, super je to stvar. Oprostio sam mu to “odi“, tako to bude s Dalmatincima koji predugo ostanu u Zagrebu, a nisam ni shvatio zašto me šalje tamo gdje sam ja ionako već planirao provesti par dana.
I da, doista sam platio, jer kad uđem u dvoranu punu (jeftinih) knjiga, to je za kućni budžet gore nego kad najbolja od svih žena uđe na rasprodaju u onaj španjolski lanac zadarskog imena s revolving karticom, a taman nema šta obuć sutra.
Oprostit ćete mi ovu blago šovinističku usporedbu, dopustite malo pjesničke slobode, upijao sam cijeli dan književnost, nešto se moralo i prelit.
Uglavnom, jučer je fokus Mediteranskog festivala knjige bio na – Crnoj Gori.
Nakon predstavljanja “Drama” crnogorskog književnika Aleksandra Radunovića Popaja, odslušao sam panel raspravu “Mediteranski brevijar – Crna Gora danas i sutra“ u kojoj je splitski novinar i pisac Damir Pilić uz pisca koji je netom predstavio svoju knjigu, ugostio još Andreja Nikolaidisa, crnogorskog i bosanskohercegovačkog novinara i književnika i Vladimira Vojinovića, poznatog crnogorskog novinara, sveučilišnog profesora, književnika i izdavača.
Bilo je s jedne strane gušt slušati erudiciju sve četvorice sudionika, ali baš je bilo teško i mučno pratiti pesimizam te trojice intelektualaca po pitanju sadašnjosti i budućnosti naših jugoistočnih susjeda.
Posebno mi se u glavu usjekla misao Andreja Nikolaidisa koji je rekao da je crnogorsko društvo u stanju permanentne neprosvijećenosti, pa spomenuo slučaj patrijarha Amfilohija, koji je inzistirao na nepostojanju korona virusa, da bi nakon toga od iste i preminuo, a onda spomenuo i Kanta – koji je neprosvijećenost nazvao čovjekovim stanjem samoskrivljene nezrelosti, odnosno adolescencije.
A onda i spomenuo dodatni problem – činjenicu da velike sile žele držati Crnu Goru u tom stanju neprosvijećenosti, kako bi lakše ostvarivali svoje interese na tom prostoru.
Zvučati će cinično, ali doista sam slušajući cijelu tu raspravu, uz neizbježne paralele sa stanjem u našoj zemlji, posebno u problemima odnosa prema vlastitoj prošlosti, veličanju zla i zatiranju pozitivnih povijesnih tekovina, zapravo zaključio da bez obzira na beznađe koje ponekad osjećamo – uvijek može gore.
Nešto slično je rekao i Vladimir Vojinović, koji je napomenuo kako je na jednom prosvjedu na Cetinju prije otprilike godinu dana rekao da Crna Gora u budućnosti može ići samo na gore, a danas na svoju izjavu gleda kao pretjerano optimističnu.
Nakon toga, svoju knjigu “Adolfove uši“ je predstavio Splićanin porijeklom, a građanin svijeta i jedan od najprevođenijih naših književnika, Marko Pogačar, uz asistenciju Kruna Lokotara, jednog od urednika programa MFK, književnika i urednika nekih od najvažnijih hrvatskih izdanja posljednjih nekoliko desetljeća.
Objasnio je kako je naslov knjige posudio iz Bajagine pjesme “Berlin“, jer riječ je o dnevničkim zapisima koje je pisao u vrijeme lockdowna zbog pandemije, koji ga je zatekao u glavnom gradu Njemačke.
Spomenuo je Pogačar kako je za njega taj Bajagin stari, koji je “hteo pešaka do Berlina da uhvati lično Adolfa za uši“, paradigma svih naših očeva i djedova koji su onda kad je to bilo važno bili doista spremni pješke krenuti iz nekog Vrgorca ili sa Visa u borbu protiv najvećeg zla u povijesti, i da smo svoj dišpet i identitet zapravo izgubili kada smo se odrekli tih svojih predaka.
Svoju knjigu je nazvao dnevnikom s pravom javnosti, a riječ je o refleksiji svijeta oko sebe, ne uobičajenoj introspektivi koja je inače dio svakog dnevnika. Glavni lik dnevnika je zapravo sam Berlin, a pojavljuju se i zapisi jedne Dore, izvor čijih rečenica vam nećemo otkriti, već vam preporučiti čitanje samog djela, pa pokušajte sami pogoditi čije rečenice zapravo citira Pogačar.
Za kraj smo dobili još jednu poslasticu – predstavljanje znanstveno – popularne knjige “Što ribe znaju“, etologa svjetskog glasa Jonathana Balcombea, rođenog u Velikoj Britaniji, koji je odrastao na Novom Zelandu i Kanadi, a živi i radi u SAD-u.
Predstavili su tu knjigu Mišo Nejašmić, urednik izdavačke kuće Jesenski & Turk i Sanja Matić – Skoko, biologinja koja je bila stručni suradnik kod prijevoda knjige, a moram priznati da sam nakon otprilike polovice predavanja o ribljoj inteligenciji i osjećajima poželio zavapiti – mogu li barem škampe jest bez grižnje savjesti, ali nisam, u strahu od odgovora.
Ponekad na ovakvim događajima dobijete i znanje koje niste htjeli dobiti, jer puno je lakše na ribe gledati isključivo kao na hranu, umjesto na životinje kojima dugujemo svoje postojanje i one koje svoju djecu uče na načine koji tako podsjećaju na ljudske, o Crnogorcima je lakše razmišljati kao o onim lijenim likovima iz vica koji su tamo negdje preko naših južnih granica i koje volimo ili mrzimo ovisno o dnevnopolitičkoj agendi nego o ljudima koji imaju navlaš iste probleme kao mi, ali na koncu je svako znanje potrebno.
I zato, otiđite na Mediteranski festival knjige, poslušajte pametne ljude koji imaju što za reći. I kupite knjigu ili dvije. (Nemojte odmah sedam kao ja.)
Saznati ćete sigurno nešto novo, a samo znanjem se možete boriti protiv straha, koji uvijek dolazi – iz neznanja.
To sam negdje jednom pročitao.
