Meni će uvijek ostati u sjećanju kako na otvaranju prvenstva 1990. godine, prije utakmice s Kamerunom koju će izgubiti na kraju, na centru diže loptu nogom, nabaci je na rame i žonglira. Pepa, kako smo mi toda zvali. Francois Omam-Biyik golom će utjerat nevjericu u Argentice taj susret, iako će na kraju dogurati do finala. Biyikov gol ne pamtim kakav je bio. Diegovog pepanja se sjećam i pred očima mi je kao da je jučer bilo.
Evo je tri godine kako je otišao najveći nogometaš svih vremena. Za one koji su se ulovili na ješku, napisah “najveći“, ne najbolji, taj epitet mislim da ipak pripada Messiju, tako je kako je. Ali život se često svodi na “ono nešto“, što ne možemo objasniti, samo osjećamo. E pa to je imao veliki Diego Armando Maradona. Zato je svijet siromašniji bez njega.
Prava je istina da Maradonu nisam previše volio dok je bio u svom vrhuncu igre. Draži su mi u onom velikom finalu bili Rummenige i ekipa nego Argentinci. Bio sam dijete, nisam imao razvijenu empatiju za underdogove, što je Argentina zapravo bila tada, u Njemačkoj mi je živio stric, balavcu je onda prirodno da su mu Švabe draže.
Tek s godinama se pojavila ta fascinacija Malim zelenim. Treba imati veće kognitivne sposobnosti shvatiti što je Diego napravio s Napolijem, da je s malim klubom iz vatrenog grada skoro pa sam pokorio tadašnju nogometnu NBA. Dobro, romantizirano je ovo “sam“, bili su tu s njim mladi Ciro Ferrara, de Napoli je bio u vezi, Carnevale u napadu, sve talijanski igrači koji će imati minimalno dobru reprezentativnu karijeru. Carnevale će doduše unatoč pozivima na kraju skupiti tek deset nastupa, imao je peh da je igrao najprije u doba Paola Rossija i Gianluce Viallija, pa potom u onom “zlatnog repića” Roberta Baggia. Talijanima tog doba je ionako jedan napadač bio dovoljan, obrana je vukla veće resurse.
No, unatoč tih par igrača koji su dovedeni baš ciljano u sezoni 86/87 to će se uvijek računati kao Maradonina titula, prva koja je došla u grad podno Vezuva. Ciljano će se Napoli pojačavati i dalje, za onaj Kup UEFA 1989. godine sekundatni argentinskom majstoru bit će i veliki Brazilci Alemao i Careca, njihova ukupno tri gola bit će i ključna za tu titulu uzetu protiv Stuttgarta. Ali sve to vrijeme bilo je doba Diega Maradone. Kao što će potencijalna titula Hajduka ove godine biti Marka Livaje, koliko god se Hajduk pojačavao i drugim jakim imenima.
Dio legende Malog zelenog je i zbog njegovog života van terena, gdje je bio sve samo ne nezanimljiv. Bio je primjer problematičnog nogometaša, ako ćemo pošteno. Droga, lake zabave, alkohol, nerad, sve mu se to kačilo, najčešće u potpunosti s razlogom. I ostalo je sad visjeti u zraku kako bi čovjek igrao da je bio fokusiran na nogomet kao recimo Cristiano Ronaldo. Možda bi to bilo zastrašujuće i nepravedno prema ostatku nogometnog svijeta. A možda bi to ubilo onu iskru vica, ono zbog čega je bio velik, i možda ne bi bio vrijedan pisanja ovakvih tekstova. Kao što recimo Platini nije, unatoč svom nogometnom znanju koje je imao.
Uostalom, jedan od najpamtljivijih momenata Diega na terenu je suspektan. Famozna Božja ruka kojom je Englesku ispratio s prvenstva 1986. godine, četiri godine nakon što su dvije države imale omanje ratno okapanje oko Falklandskih otoka. Malvina, kako ih Argentinci zovu. Samo taj trenutak je dovoljan da Maradona doma bude najveći, Messi nije nikad na takav način ispratio pravog neprijatelja. Nije nitko, vjerojatno više ni neće, VAR bi danas bio Maradonin neprijatelj. No, nemaju se Englezi što žaliti što nije bilo VAR-a tada, jer bi se onda moglo potegnuti i pitanje o njihovoj jedinoj mundijalskoj tituli.
Još jedna bitna stvar kod Diega je bila da se nikad nije bojao izraziti svoje mišljenje i o nenogometnim temama, nije imao problema govoriti ni o politici. Znali su njegovi stavovi u nekim prilikama biti i budalasti, ali ih je imao i nije skrivao. Nije za razliku od današnjih zvijezda bio zabrinut kako će na njegove riječi reagirati Adidas, Nike, Ford ili s kime se već ima sponzorski ugovor potpisan. Jednostavno je bio takav, bolio ga je đon za političku korektnost. I za zakone često, a nije mu bilo strano ni potuć se na terenu, ona snimka kopačke u glavu nogometašu Atlethica do danas je jedna od najbrutalnijih stvari koja se snimila u velikim ligama.
Zato je možda i ostao najveći, jer je unatoč zvjezdanom nogometu bio običan čovjek sa svim manama, koje su mu vjerojatno i uzrokovale prerani odlazak iz ove doline suza. U svojoj srži, Maradona je bio onaj klasični fakinski zanimljivi kavanski galamdžija i tučaroš. Samo je uz sve to igrao čaroban nogomet.
Za kraj malo privatizacije, opraštamo se s pjesmom o Maradoni i onoj njegovoj Božjoj ruci. Koju smo Gospoja i ja zatražili od DJ na našoj svadbi, nakon što je preuzeo podij od naših dragih Diktatora. Čovjek se skoro rasplakao od sreće, prvi put ga se na svadbi zatražilo da pusti pjesmu o velikom Malom zelenom. Maradona – i kad ga nema spaja ljude i po svadbama.
