Hajduk je igrao protiv Šibenika, najbolji na terenu bio je Giga Vuković, dvaput je asistirao – za Vukušića i pobjednički gol Tomasovu u 86. minuti za 2:1 – na terenu je bio i Japanac Inoha, a trasirao se put potpunom uništenju kluba jer se trošilo novce kojih nije bilo. Jedva 15 mjeseci iza toga Torcida će prosvjedom ispred Banovine spašavati ostatke ostataka kluba. Na terenu je tu srpanjsku noć bio i jedan današnji prvotimac „bijelih”, gol je čuvao Danijel Subašić. Stvarno pojma nemam sad s ovolikim protokom vremena zašto se prvo kolo HNL-a igralo u utorak.
Jer bio je utorak, 19. srpnja 2011. godine. Niti kilometar zračne linije prema istoku od stadiona grupa tada mladića sastala se kako bi promijenila svijet. Dobro, možda ne svijet, ali Hajduk svakako, a možda posredno malo i sve nas koji ovo čitamo jer su tijekom ovih jedanaest godina pokazali da običan čovjek i navijač može puno.
U kultnom kafiću Krom tu je večer održana osnivačka skupština Našeg Hajduka. Već neko vrijeme prije toga dogovarao se ovaj potez, trebalo je uostalom smisliti i ime. Ali baš tu večer, kad je Hajduk pobijedio Šibenika, tog utorka održana je ta skupština. Koja se naknadno proslavila, jasno, a Ured državne uprave 11. kolovoza dao je amen da se ovjerava Statut udruge od 19. srpnja i da Naš Hajduk postaje pravna osoba.
Mnogo se stvari izokrenulo od tada, Hajduk je proživio što neki klubovi u četiri života prožive, Naš Hajduk pak je imao turbulencija više nego hrvatska ekonomija u ovih 11 godina, napadan je od svega i svačega, a svejedno je uspio doći u situaciju da sve nas navijače čini vlasnicima preko 30 posto kluba, da smo zapravo najstabilniji klub u regiji, definitivno i najtransparentniji, i da zapravo nikog ne zanima previše tko su novi nadozrnici, bitno je samo da nisu lopovi i da rade svoj posao.
Čini se možda nevelikim dostignućem ovako taksativno pobrojano, ali ljudi moji, napraviti nešto ovako u Hrvatskoj u ovo doba – to je zapravo mirakul. Mnogo veći od samog Hajduka, jer reći će mi jedan poznati politički komentator da drži kako je ta iskra Našeg Hajduka ona koja je potaknula i neke promjene u društvu, da je to saznanje da su takve stvari moguće bilo nit vodilja i u procesima koji nemaju veze sa sportom, bar ovako direktno.
Treba se sjetiti i onih koje se izgubilo u ovoj 11-godišnjoj priči, koja je zapravo samo integralni dio one 111 godina stare priče. Partija je Žan, to je bilo najteže, ne možeš zamijeniti čovjeka kakav je bio on. To je nekako bilo najteže, ali svjedoci vremena mogu posvjedočiti da je nakon toga došlo do dodatne simbioze unutar udruge, kao da se znalo da se sad mora jače pritisnuti. A u svakoj situaciji treba se iskazati zahvalnost Žanu Ojdaniću, iako je ovo na kraju ispao projekt veći od pojedinaca, bez njega toga ipak ne bi bilo.
Promijenilo se i nekoliko upravnih odbora, tri predsjednika, tri tajnika, svi su oni ugradili nešto u ovo što je NH danas, neupitno organizacijski najuređenija udruga u državi, poslovno sposobnija od brojnih poznatih poslodavaca. Tamo 2011. godine pa do 2015. bila bi to, metaforički rečeno, pankerska vojna skupina koja je radila iz linija neprijatelja. Od tada pa do danas postala je moćna armijska grupa, s opeglanim svečanim uniformama i teškom artiljerijom, i Eisenhower bi bio ponosan i sretan. Kao što smo svi mi koji smo makar tim učlanjenjem ugradili dio sebe u ovaj 11 godina mlad projekt.
Sretan rođendan, Naš Hajduče!
*Napomena: Autor je član Našeg Hajduka dugi niz godina, do 2018. godine bio je volonter udruge, također je donator Udruge u projektu Za sva vrimena.
