Naporno to djeluje kad čovjek gleda hrvatski dug prema domaćim veledrogerijama. Teško se oteti dojmu da je on stalno između dvije i pol i četiri milijarde kuna. Kad se popne na malo veće iznose država uleti s nekim interventnim plaćanjem i ponovno se vraća u ove gabarite i tako u krug. Problem je kada kao sada veledrogerije odluče da je vrijeme za prekid isporuke lijekova do daljnjeg plaćanja. Pogotovo kad se to dogodi u vrijeme najveće pandemije na planetu u posljednjih sto godina. Bolnice koje su ionako napregnute kao nikada odjednom su na reduciranim količinama lijekova, to nikako ne može i nije dobar scenarij.
Plan koji država odjednom pokuša iznjedriti da se takve situacije ne događaju je osnivanje državne veledrogerije. I u sijasetu gluposti i bezumnosti u političkom, društvenom i ekonomskom životu ove države to je jedna od bezumnijih ideja. Dobro, osnovat će se nova agencija. Jedno vrijeme će uspjeti uzimati lijekove od proizvođača. Ukoliko se plaćanja države nastave ovim tempom, i oni će ući u dugove. Tada će dostavu potrebnih lijekova obustaviti proizvođači, a ne privatne veledrogerije i ponovno ćemo biti na istome. S tom razlikom da će se zaposlenike veledrogerije svejedno morati plaćati iz proračuna. Novac će se odlijevati, a lijekova neće biti.
Pobornici ove ideje, koji su uglavnom iz političkog života, možda će kazati kako bi se time dalo proći nešto jeftinije, da bi sredstva za plaćanje bila manja. Što jednostavno nije točno. Veledrogerije svakako naplaćuju jedan iznos iznad tvorničke cijene, kako bi mogli pokrivati svoje troškove, prije svega zaposlenika. Čak i kad bi državna veledrogerija prosljeđivala lijekove po tvorničkim cijenama, iz proračuna bi im trebala ići sredstva za podmirenje plaća. Što se na kraju svede na isto. Uz jednu razliku. Veledrogerije sada posluju ekonomično, zapošljavaju ljudi koliko mogu. Državna administracija je takva da sama po sebi teži dodatnim zapošljavanjima ljudi. Tako da bi na kraju ovakav potez mogao ispasti i skuplji.
Koje je rješenje? Pa jednostavno je, platiti sve što se nabavi. Država mora odrediti prioritete, a teško da ima većeg od zdravlja ljudi. I napraviti rebalans plaćanja, smanjiti transfere novca koji služe za zadovoljavanje njihovog biračkog tijela, preusmjeriti ih u plaćanja lijekova. Možda se nekim neće svidjeti, ali primjerice za Katoličku crkvu se godišnje izdvaja između 700 milijuna i milijardu kuna. Od toga je oko 200 milijuna obveza za naknadu za oduzetu imovinu, i to se ne može dirati, ali ovih 500 do 800 drugih milijuna kuna bi se sasvim dobro dalo iskoristiti za sredstva za veledrogerije. No, Crkva je institucija koja igra veliku ulogu kod svih izbora, tako da je ovakav jednostavan plan zapravo teško za očekivati u provedbi. S tim, da ne bude zabune, nije ovo jedino gdje bi se moglo sredstva preusmjeriti, država često stotine milijuna kuna troši olako, a u isto vrijeme, bolnice danas imaju probleme s lijekovima.
