Pavla Grubišića Čabu nikad nisam upoznao osobno, dok je bio aktivan ja sam Hajduk samo pratio rezultatski, razočaran kako klub iznutra izgleda. On je pak udarao kamen temeljac za ono što će danas ispasti, pomogao je postaviti neke ideale koji će do danas pogoniti priču Hajduka. Nekima će nakon njegove epizode u vrhu Torcide pasti na pamet da pozovu Žana nazad s gastarbajta, krenut će potom Dite puka, Kodeks, stota godišnjica kluba kao prijelomna točka u razmišljanju navijača te na kraju će se pojaviti i Naš Hajduk, kao institucionalizirani oblik svih tih želja i nadanja.
Pratit će to Čabo već malo sa strane, vjerojatno i razočaran u ovu državu i društvo, koje moral i ideale ne bi moglo prepoznati niti da ih pljusnu u glavu. Razveselit će ga to, napisat će tada one kultne rečenice, dan danas zapisane u Odjelu za članstvo na Poljudu, a koje je složio kad je čuo za izradu Kodeksa.
“Krive su prijašnje generacije navijača koje su šutjele na to, a rat je pojeo jednu generaciju, a droga ovu prije nje. Dolazi TORCIDA jača i bolja nego što je ikad bila. Da se ovdje radi samo o nogometu, ne bih se ni javio. Javljam se jer znam – ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, jednom čvoru kao što je taj – onda pada u državi. Zato imate podršku i od kozmopolita“.
Danas se može vidjeti da je Čabo bio preidealističan, još nije pao u državi. Zapostavio je da priču o Hajduku vode ljubav i ideali, dok su država i društvo pogonjeni nekim drugim stvarima, sitnim interesima, zlobom i pohlepom. I da nema neke političke Torcide, nema neke mase koja će zapaliti luč. Ali u tom obraćanju ipak je pokazao da je i prorok.
“U sportskim institucijama čvorište je u kojem spregu čine mafija i politika; u interesu bogaćenja pojedinaca, a ne u općem interesu kluba, grada i države. Na žalost ne samo uprava nego i mnogo nogometaša Hajduka su se pokazali kao govna od ljudi. To će isto vrijeme još bolje pokazati.
Političari, osim što su vezama na kriminalan način privatizirali sve i svašta i bogatili se preko noći otimačinom od vlastitog naroda, nije im bilo dosta rasprodaja države stranim bankama nego se nisu zaustavili ni na onome što je ljudima pružalo sriću i zadovoljstvo i kad je sve drugo loše zbog ekonomije. Udarili su na Hajduk i sad im se tek vraća, sporo, koliko gomila treba dok gomila shvati jer je puno novinara potkupljeno bilo i ostalo. Sad im se svima tresu gaće“
Razmislite još jednom, ovo je pisano 2009. godine, prije nego je u Zagrebu u potpunosti izniknuo gubernator jednog sporta, danas na privremenom boravku na slobodi u Bosni i Hercegovini. Imao je Čabo istančan radar za stvarnost, često je bio ispred vremena.
A nikad nije išao linijom manjeg otpora. Kad je Štimac prijetio mlaćenjem nekih navijača, Čabo mu je došao na konferenciju i bacio čekić pred njega uz riječi da tuče njega ako može. Kad je Kerum pričao o urbanim Jugoslavenima na bini, Čabo je bio onaj koji se popeo i stao mu u gard. Kad je vidio kako policajac mlati bespomoćnog mladog navijača oteo mu je pendrek i istukao njega. Ne bojte se, nije policajcu bilo ništa, Čabi jeste. A shvativši da je pravosuđe otišlo kvragu, provalio je na Pravni fakultet i iz knjižnice zapalio udžbenik Rimskog prava. Osnovu svih današnji kontinentalnih prava u Europi, pokazao im je da su izdali temelje, da je rimsko pravo nasljedilo hrvatsko krivo.
Kažem, nisam Čabu poznavao odlično, ali moji Maja i Draž su mu bili kućni prijatelji. Uvijek im je bio na dispoziciji kad je Maja trebala ići iz Zagreba u Split na sezonske poslove. I ona mi je ispričala događaj koji mi nekako navjviše oslikava Pekara, kako su ga prijatelji zvali. Skupa s njim je čekala autobus, sjedili su tamo gdje se Trpimirova u Splitu spušta do mora i pušili cigarete. U jednom je trenutku Čabo djevojci koja je nailazila bicikolom zaviknuo “Stani!“. Uzeo je njen bicikl i prebacio ga preko kolone mrava koja je tu išla. Da ih ne pogazi.
Priznat ću da su mi suze poletjele nakon ove priče, ako iz nje čovjek ne shvati kakva je osoba Pavao Grubišić Čabo bio, pa, onda i nije čovjek. Malo ljudi brinu za ljude danas, njemu je jedna kolona mrava u tom trenutku vremena bila sve na svijetu, trebalo je zaštititi. Prkos moćnom, zaštita slabom.
I onda će takvog čovjeka, vizionara, Čovjeka, neki stavljati na transparente. Samo bi se mogli sramiti kad bi imali dovoljno ljudskosti u sebi pa da iz nje izvuku taj sram. Ali nemaju, ne treba to očekivati, sram je rezerviran za ljude. A ono što njih boli najbolje je pojasniti Čabinim riječima upućenima nakon što su ga mediji pod kontrolom Keruma napali nakon sraza na onoj bini.
“Protivnik sam rasizma, nisam ni nacionalista ni ljevičar kakvog su me neki zamišljali, od svega toga u biti lokal-patriot, cijenim dobre ljude i zapravo sam liberal i kozmopolit“. Neki su bili idealisti, kozmopoliti i beskompromisni borci za pravdu, čije ideje još žive. Neki drugi su još uvijek pećinski balkanci s krive strane povijesti.
*Zahvala Dalmatinskom portalu i Mati Prliću na ustupljenoj fotografiji
