Prage kalet žnjutin dubli Puntari,
naboj dalmatine rebati na drači,
kroz kadene dicu čičan pasli,
a judi driti ka kolone;
Dalmatino povišću pritrujena
Žan nije volio rođendane i vjerojatno sada gore pizdi na sve ovo što ljudi objavljuju. Jednostavno je bio takav, koliko god čudno zvučalo, samozatajan. Reagirao bi samo kad treba, kad je bila neka nepravda ili slično, nažalost živimo u društvu koje često zahtjeva takve reakcije. Ali kažem, ne bi bio sretan sa svom ovom pažnjom koju sad dobija.
Ali mora je dobiti, mi to najviše zbog nas. Jer je bio simbol kroz svoje djelovanje, isturio je ime, prezime i život kad je trebalo, vodio je borbu koja je bar jedan bitan nogometni klub izvukla iz kadži nepotizma, korupcije, domaće žabokrečine. I bilo bi i danas lakše da je stvarno tu. Ovako nam ostaje kao simbol s kojim se borimo za bar malu promjenu nabolje.
Otkad sam ga znao Žan mi je bio pojam i personifikacija one puntarske Dalmacije, one koja ne šuti na nepravdu, koja će dignuti glas kad treba, koja neće dopustiti da ju se jebe u glavu. Bio je nastavak svih onih koji su iz kamena planina i soli mora gradile ovaj dio planeta, koji su ga napravili tako različitim od mnogih drugih stvari, mjesta, ljudi i pojava. Drit ka kolona, ispravan i srčan. Sve ono što mnogi danas nisu.
I kako ga se onda ne sjetiti i na rođendan, koliko god ih on ne volio? Kažem, zbog nas ga se prisjećam. Ne bih želio da u svima nama izgori ona puntarska vjekovna vatra. Ne samo kad je Hajduk u pitanju, nego čitavo društvo. Protiv svake nepravde se mora boriti, a Žan je tu najbolji putokaz.
Hvala ti, Žane.
