Odlučio sam napisati ovu analizu zbog većeg broja loših domaćih tekstova koji su sličan naslov koristili kao clickbait s minimalnim sadržajem teksta i mantra zaključkom „mali smo ali ponosni“. Činjenica da nismo samo mi mali i nismo samo mi ponosni, vjerojatno je svima jasna, ali je i činjenica da smo odlični nadprosječni sportaši zbog čega pitanje iz naslova ostaje u velikoj mjeri neodgovoreno. Nisam novinar, iako se zbog svojeg posla često moram tako ponašati, pa se ispričavam zbog forme teksta koja zasigurno nije novinarska.
Hrvati osim nogometa imaju i mnoštvo dugih sportskih uspjeha, nogomet kao najpopularniji sport na svijetu navedeno je pitanje vezao za sebe, ali uspjesi ostalih sportaša govore da nije iznimka, stoga pravo pitanje koje se treba postavljati je „Zašto su Hrvati dobri u sportu“.
Kao i svaki uspjeh u životu sportski uspjeh ne dolazi slučajno kao nekakva iskra talenta uz dozu sreće već je kompleksni proces koji nakon određenog vremena počinje pokazivati rezultate. Konstantno ulaganje u taj proces protokom vremena rezultate podiže eksponencijalno pa najčešće samo vidimo završni proizvod u obliku nogometaša i ostalih sportaša sa medaljama oko vrata. Ali krenimo redom pa podijelimo proces uspjeha u nekoliko kategorija.
Nacionalni ponos
Licemjerno ću za prvu kategoriju spomenuti ono što se najčešće, iako neobrazloženo, spominjalo u kratkim tekstovima hrvatskih novinara. Psihološki aspekt je iznimno važan faktor u bilo kojoj priči, a pogotovo u natjecateljskoj što je i definicija sporta, gdje predstavljate svoju zemlju i narod. Ali nismo iznimka, ta definicija vrijedi za gotovo sve sportaše i zemlje, međutim mi imamo dodatni faktor koji mnogi nemaju. Domovinski rat, za kojega se povjesničari i političari i dalje ne mogu dogovoriti da li je završio 1995. ili 1996. godine, obilježio je gotovo svakog Hrvata. Isto tako je obilježio i sportaše koji su imali poginulih članova obitelji, poginulih obiteljskih prijatelja, sportaši koji su bili prognani iz svojih domova, oni sretniji su svakodnevno gledali na televiziji kako im padaju bombe na sugrađane dok su oni manje sretniji te bombe dočekivali u svojim podrumima. Veći broj istraživanja pokazuje da je ljudsko zajedništvo najjače u teškim trenucima. Nikad manjih podjela među Hrvatima nije bilo nego u doba rata. Iako psihološki logična, ta zadnja rečenica je zapravo izrazito tužna.
Nogometaši koji su osvojili broncu 1998. godine i nogometaši koji su osvojili srebro 2018. odnosno broncu 2022. godine nisu rat doživjeli jednako – ali su ga doživjeli. I to je činjenica koju nitko ne može promijeniti. Psihološke promjene koje proživljavanje rata prouzrokuje ljudima godinama je predmet znanstvenih istraživanja jer vaše oblikovanje kao ljudskog bića mijenjaju stresne situacije u obitelji kamoli neće tektonska promjena životne paradigme kao što je rat. I vi kao čitatelji, svatko u svojoj mjeri, imali ste utjecaj rata pa zasigurno imate određene životne promjene i razmišljanja zbog toga. Ako ništa živite u mladoj državi koja još uvijek ima nerazminiranih područja.
Činjenica je da sportaši koji su u nekom obliku proživjeli rat imaju veći nacionalni naboj od onih koji nisu. Tko kaže suprotno jednostavno je u krivu.
Dolaze novi sportaši, rođeni krajem 90tih i početkom novog milenija, koji nisu direktno doživjeli rat, ali koji će zasigurno biti pod utjecajem tog rata. Roditeljski odgoj, školsko obrazovanje i utjecaj okoline i interneta, među ostalim će, zadržati tu iskru koju su imale prijašnje generacije. Možda neće biti isti utjecaj ali će ga zasigurno biti, pogotovo kod onih čije su obitelji bile više pogođene ratom.
Odgoj djece
Koliko god pojedini Hrvati mislili da imamo zapadnjački odgoj činjenica je da nemamo, pogotovo ne u osamdesetima i devedesetima. Tadašnji odgoj možemo najlakše opisati vojničkim odgojem u odnosu na ono što je danas na snazi. Ukratko: dijete si i ima da slušaš. Rijetko tko nije dobio batine zbog devijantnog ponašanja te je bilo opće prihvaćeno ošamariti dijete po obrazu ili stražnjici. Ako ti se plati treniranje nogometa te ti se kupi oprema ima da treniraš. Djeci se nisu dopuštala „lutanja“ u hobijima i rekreaciji već ih se učilo da ako nešto odaberu to moraju probati u nekakvoj mjeri i dovršiti. Danas bi se određeni dijelovi tadašnjeg odgoja mogli prikazati kao zlostavljanje, međutim činjenica je da je taj vojnički odgoj doveo do ustrajnosti i discipline. Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje koliko su djeca do punoljetnosti promijenila hobija tada i sada. U nikojem slučaju ne zagovaram tadašnji odgoj ali je činjenica da je proizvodio veću ustrajnost i disciplinu.
Hrana
Zabrinjavajuće je koliko malo pozornosti ljudi u Hrvatskoj daju prehrani. Opće je prihvaćeno da je ona gorivo za ljudsko tijelo i gušt u smislu okusa. Još uvijek rijetko hranu povezujemo sa zdravljem što i pokazuju razne statistike pretilosti u Hrvatskoj. Zanimljivo je da su Hrvati prije bili zdravi ne zbog hrane, nego zbog nedostatka određene hrane. Ono što je danas jeftino i sveprisutno prije se smatralo luksuzom. Slatkiši sa velikim udjelom šećera, gazirani sokovi i brza hrana bile su rijetko na obiteljskim stolovima. Nije da ih nije bilo ali ih je bilo izrazito manje nego danas, odnosno izrazito manje nego u zemljama koje nisu prolazile probleme i tranzicije koje smo mi prolazili. Onoga čega je bilo i previše je domaće prehrane, teško se dolazilo do pesticida, umjetnih gnojiva i koncentratne stočne prehrane zbog čega je proizvod hrvatskog seljaka bio vrhunske kvalitete. Ono što se danas smatra izrazito kvalitetnom prehranom u osamdesetima i devedesetima je bio klasični bakin ručak. Možda na prvu to ne izgleda važno, ali kada se dvadeset godina hranite izrazito kvalitetnim i domaćim proizvodima, s malim unosom brze hrane i umjetnih šećera, vaše tijelo reagira na najbolji mogući način. Tako su se u velikoj mjeri hranili sportaši koje danas gledate sa medaljama, s napomenom da su dolaskom modernog načina života i loše hrane oni već bili u sportskom režimu života zbog čega su nastavili ulagati u prehranu.
Ono što je zabrinjavajuće je prehrana generacija sportaša koji dolaze. Tu smo sada izjednačeni sa europskim zemljama, koji desetljećima jedu previše obrađenu hranu, te je potrebna hitna intervencija za povratak na prijašnju kvalitetu hrane.
Obitelj
Iako obitelj, ponajviše roditelji, znaju upropastiti karijere sportaša, češći je slučaj da su oni ti koji najbolje podržavaju i motiviraju. Obitelj na ovim prostorima predstavlja određene vrijednosti koje kod zapada nije. Kod nas je sasvim normalno, ponajviše zbog standarda, iza punoljetnosti ostati u obiteljskom domu. Djecu se ne uči samostalnosti, kao na zapadu, što je loše, ali ih se uči stabilnosti i osjećaju sigurnosti ako se pogriješi u koracima.
Razlika sa zapadom je i u stilu sportskog treniranja djece. Hrvatska je imala i ima lošu infrastrukturu, skoro pa nikakve kampove za sport koji su vezani uz školu, pogotovo izvan Zagreba. Roditelji ulažu napor u smislu vožnje, planiranja i praćenja potpune logistike djetetovog treninga. Kada dijete nešto u Hrvatskoj trenira, zbog loše infrastrukture, u neku ruku treniraju i roditelji. Ono što je bitno u toj priči je da djeca vide to ulaganje u njih, i ponekad će, kada im se ne da, odraditi trening upravo zbog roditelja. Veći broj hrvatskih sportaša je priznao upravo napisano.
Genetika i prirodna okolina
Hrvati su izrazito visoki ljudi, prema istraživanjima uvijek u top deset zemalja. Dalmacija ima iznadprosječne brojke u satima sunca po godini, još uvijek se smatra normalnim u kući imati barem domaći med, maslinovo ulje i čajeve – ono čega ima u radijusu 50km svakog stanovnika. Još uvijek, a pogotovo prije trideset godina, normalno je sve bolesti pokušati odbiti domaćim pripravcima, čajevima i hranom. Antibiotici su bili zadnja crta obrane, trend koji se u zadnje vrijeme ipak mijenja.
Hrvatski geografski položaj omogućio je da gotovo svaki stanovnik za par sati vožnje može otići na zimovanje ili ljetovanje, nešto što trenutno postaje teže s obzirom na cijene, ali zbog čega je veliki broj djece iskusio mediteransku i kontinentalnu klimu, i tako iz godine u godinu navikavajući svoje tijelo na promjene.
Korupcija
Odnosno strah od korupcije. Opće je prihvaćeno da se u hrvatskim domovima djeci često govori da moraju biti najbolji u svemu; najbolji u školi, najbolji u sportu, najbolji u bilo čemu jer isti ti roditelji znaju da postoji redoslijed za primanje u bilo što – od fakulteta preko poslova do primanja u sportske momčadi. Prvo idu oni sa vezom bila ona politička ili obiteljska, tada idu oni sa novcem koji to mogu kupiti a tek tada oni prosječni i malo talentiraniji. Ovo pravilo ne vrijedi ako ste iznimno talentirani jer netko u vama tada vidi zaradu, iako i tada imate probleme koji navedeni nemaju.
Po nekima korupcije je sve manje, po nekima nikad nije bila jača, međutim to u ovom tekstu nije ni tema. Činjenica je da su roditelji, nakon što prepoznaju dječji potencijal, dodatno ulagali u to dijete da pređu prepreku nepotizma i veza.
Feedback
Izrazito važna stavka, rekao bih među važnijima. Dok su neki engleski tabloidi izrugivali slavlje hrvatske bronce, potajno maštajući o istoj, Hrvati su već napravili obrazac slavljenja sportskih uspjeha. Nebitno koji sport, koliko on bio „mali“, sve vijesti, novine i portali prenose s biranim riječima uspjehe sportaša, a ako su u pitanju odlični rezultati i medalje jedino se to vrti po medijima. Treba uzeti u obzir da mediji to dodatno napumpavaju jer znaju koliko su Hrvati euforičan narod pa se bore za dodatne klikove. Međutim, u slučaju izvanrednih uspjeha, Hrvatska gori na ulicama. Sportaši se dočekuju na aerodromima, vozi ih se po gradovima dok ljudi sretno plješću, na trgovima budu stotine tisuća ljudi.
Iznimno važna stavka je da su pojedini nogometaši bili na trgu kada su dočekani brončani iz 1998, oni ili njihovi članovi obitelji doživjeli energiju koju većina sportaša, možda u manjem obliku, dožive nakon uspjeha. Djecu i druge sportaše to gura, znaju da će biti isto dočekani za 5 ili 10 godina ako oni postignu uspjeh što izuzetni motiv, barem je tako u ovoj zemlji.
Dalo bi se raspravljati bi li bili toliko nabijeni pozitivom u sudjelovanju sportskih dočeka da je standard hrvatskog građanina veći, da prosječna osoba ima neko dodatno ulaganje zbog kojeg nema vremena za dočeke, međutim sada je situacija takva kakva je. Svaki sportaš zna da će imati doček, status i divljenje ukoliko postigne dobre rezultate.
U slučaju da Hrvatska uskoro osvoji Europsko ili Svjetsko prvenstvo u nogometu očekujem gotovo trećinu populacije na ulicama.
Akumulacija i ponavljanje
Dalo bi se raspravljati i analizirati ima li još kategorija uspjeha, isto tako bi se dalo raspravljati što bi bilo da samo jedna od navedenih nedostaje. Gledajući druge države rijetko ako i ikako vide se svi navedeni aspekti, aspekti koji guraju hrvatsku djecu u sportske uspjehe.
Naravno veliki aspekt je talent, ali i talent mora biti prepoznat i izguran do kraja. Ono u čemu je Hrvatska specifična je u stvaranju prosječnog talenta u iznimno uspješne sportaše upravo zbog ove akumulacije i ponavljanja. Talenti nekako svugdje isplivaju jednako, samo što Hrvatski imaju onu dodatnu kategoriju.
Kada imate veliki broj akumuliranih specifičnih situacija te ih iz godine u godinu ponavljate dobijete završni proizvod za kojeg se mnogi izvan Hrvatske čude. Međutim, nama taj završni proizvod ne bi trebao biti čudan, dapače, morali bi prepoznati naš stil stvaranja, uložiti u aspekte koje gubimo i stvoriti tradiciju stvaranja pobjednika. U nekim stvarima se izjednačujemo s Europom, kao na primjer stil života i hrana, zbog čega moramo raditi na izjednačavanju loših novih utjecaja sa novim pristupima i ulaganjima.
Međutim, to je analiza sama za sebe.
A.R.
