Primijetit ćete da u naslovu nedostaje ono dan treći, to je zato što sam, iz protesta prema autoritetu urednika koji se jučer pohvalio kako ležerno šetucka po Gripama i kupuje knjige i piše vinjete s preporukama, zato što je mene mogao poslat da rudarim i pratim, fotografiram i zapisujem događanja odlučio jučer štrajkati.
Pa je ovo zapravo pregled dva dana festivala, koji su me lansirali iz orbite, skrušeno priznajem.
Počelo je prekjučer predstavljanjem knjige Rekapitulacija vjerojatno najboljeg srpskog pisca zadnjih desetljeća, Svetislava Basare, koja je zapravo bila promocija kompletnog njegovog opusa.
Neke kolege su hrabro radile intervjue s tim intelektualnim gigantom i vrhunskim cinikom iako sam uvjeren da nisu baš upoznati s djelom pisca iz Bajine Bašte, a ja se jednostavno – nisam usudio niti pitati, jer smatram da ne mogu razgovarati s čovjekom od čijeg sam opusa pročitao jedva desetinu toga.
Uglavnom, Basara je lik koji se već desetljećima obračunava i ruga s najvećim srpskim mitovima i svetinjama, od obračuna s Vukom Karadžićem do svođenja Andrića na čaršijsku mjeru.
A ideja kontraendorfina, što je i naslov jedne meni posebno drage knjige u kojoj iznosi ideju da narodi s ovih prostora jedini na svijetu proizvode taj imaginarni kontraendorfin – hormon nesreće i tvrdi da nama svima skupa na ovim prostorima zapravo ne treba nikakva vrsta pomoći osim one medicinske, što je meni osobno na toliko razina briljantno da nemam što dodati.
Osim možda rečenice drugog autora iz komšiluka koji je to objasnio u stihu – U mojim venama davni sever samuje / i ja ponekad ne znam šta mu je / što luduje, od sreće tugu tka / moja prosta duša slovenska.
Nakon njega je na red došao splitski jedriličar Sani Delić, koji je zajedno s Ivom Šćepanovićem, a uz moderiranje Kruna Lokotara predstavio svoj roman Eldora, putopisni roman o jedrenju koji je obavezno štivo za sve one koji stvarno vole putovanje, ali nisu baš otišli dalje od trajekta za Šoltu ili u ekstremnijim uvjetima – Lastovo.
Ili možda Vis. S kojeg je došao Senko Karuza i predstavio svoju zbirku poezije Krađa, a uz njega je i Katja Grcić promovirala svoju zbirku Istina nedjeljom i drugim danima.
Senko Karuza, poznat i kao najgori ugostitelj na svijetu je pisao pjesme o književnim djelima koji su ostavili trag na njegovom životu, vrlo zanimljiv eksperiment, a Katja Grcić je rekla da ne voli kad je svrstavaju među angažirane pjesnikinje, i rekla vrlo važnu rečenicu: “Politički angažman izražava se načinom življenja, a ne izvikivanjem parola.”
Treći dan je započeo promocijom zbirke kratkih priča mladog Omišanina Ivana Katičića Ovdje ničeg nema, koju su predstavili Patricija Horvat i Marinko Koščec, koju sam, priznajem i to skrušeno – morao preskočiti, pa samo bilježim ono što smo dobili od vrijednog Ivice Proface u medijskom brifingu koji nam uredno šalje svake večeri.
Poslao nam je sinoć kako je Katičić je rekao da je njegova knjiga o “crnilu, srcu tame i pokušaju da se u teškom nađe zrnce humora”. Koščec je istaknuo da je Katičić putopisac, jer pokazuje jednu verziju Mediterana kakvu nam ne bi prikazali ni u jednoj turističkoj publikaciji. Prodano – morat ću pročitati, volim crnilo.
Na promociju “dječje” knjige Borisa Dežulovića Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira sam došao na vrijeme, a odmah na početku je Dežulović Patriciji Horvat, koja je moderirala promociju – kad ga je pitala za koji uzrast djece preporučuje ovu knjigu rekao – Djeci od nula do stopedeset godina.
Pričalo se puno o samom romanu, o tome kako je važno ostati dijete cijelog života i nikad ne prestati postavljati pitanje – zašto? Napomenuo je Dežulović i kako je nakon što je završio rukopis shvatio da je nesvjesno napisao posvetu Don Quijoteu, tom vječno aktualnom i važnom romanu svjetske književnosti, a nije se libio ni spomenuti kako je žohara za glavnog lika odabrao zato što je kroz to htio istaknuti svo licemjerje i nepravdu svijeta koji prezire žohare a voli bubamare i leptire iako je u svim slučajevima riječ o istoj vrsti.
I od Dežulovića smo čuli važnu rečenicu – “U današnjem svijetu sve je postalo banalna tema, pa i ljubav, koja je u svojoj biti najvažnija i najplemenitija ljudska osobina, a danas se to smatra trivijalnošću. No, neću zbog toga odustati od ljubavi i pisanja o ljubavi.”
Patricija Horvat je nakon toga ugostila Marka Gregura, čovjeka iz Koprivnice koji inače, uz standardni hrvatski piše i na kajkavskom dijalektu, a jučer je promovirao knjigu Šalaporte, roman o Prviću i okušao se u bodulskom dijalektu, jer kaže da je ljetovanjima na tom otoku počeo smatrati i Prvić svojim zavičajem.
Za konac trećeg dana se dogodila i jedna masovka, jer Aleksandar Stanković je uz moderiranje Tanje Mravak predstavio aktualni hit u hrvatskim knjižarama, Depra. Podatak da praktično desetak posto hrvatskih građanki i građana pati od nekog oblika te bolesti doista frapira. Ili možda ne.
Sam autor je rekao da mu je najvažnije da se ova tema ne trivijalizira, a pričao je i o svojim osobnim odlukama koje su uopće dovele do toga da izađe u javnost s ovakvom ispoviješću. Ono što je najvažnije, Tanja Mravak tvrdi da čitanje Depre neće nikoga baciti u depresiju.
MFK je u našem gradu još danas i sutra, ne možemo vam dovoljno riječima dočarati zašto je bitno da budete tamo.
