Dinamo već ima dva poraza u prvenstvu protiv Hajduka, a ni jedan klub još uvijek nema odigranih niti deset susreta. Neobična situacija, zbog koje ona dva posrtanja protiv Istre i Gorice imaju još veću težinu. No, nema koristi od kukanja nad onim što je bilo. Hajdemo mi sa zanimljivostima.
Prva je Emir Sahiti, zaslužio je, sad već dvije utakmice u kontinuitetu rješava. Prva stvar za jučerašnji gol je da nije slučajan, Hajduk je u više situacija pokušavao isto, prenošenje lopte glavom na Sahitija koji nadire. Jedan je put prošlo, na kraju dovoljno. A Sahiti je uz taj gol ugradio i ogromnu količinu trke. Na postavljen napad je išao izuzetno visoko, a za obrambene potrebe se vraćao nisko, čista energija. Isplatilo ga se čekati, napokon jedno krilo radi kako treba u Hajduku.
Druga zanimljivost dogodila se već 90 minuta prije samog meča, sastav Hajduka je bio u neku ruku iznenađujući. Odlučio se Leko na Odjidju i Benrahoua u sastavu, plus Krovinović i Sigur, očigledna je nakana bila držati posjed. U tome je doduše uspio samo prvih desetak minuta, kasnije je Dinamo svejedno uzeo loptu. Ali jalovo, blok je djelovao, zapravo čitavu utakmicu Zagrepčani nisu uspjeli složiti neku veću opasnost pred Hajdukovim golom. Ta veća količina ljudi u sredini dovela je i do zanimljive statističke stvari. Hajduk je imao čak deset presječenih lopti, u odnosu na Dinamove tri. Što je omogućavalo i neke tranzicijske akcije koje nisu iskorištene na kraju.
Treća stvar se već dva susreta ponavlja, ulazak Žapera i Trajkovskog donio je korak naprijed u igri Hajduka. Žaper unosi energiju i fizičku moć u onoj opasnoj zoni između obrane i veze, a Makedonac daje onu finesu, igrač je velikog znanja, na kraju samo ostaje šteta da nije zabio ono u sudačkoj nadoknadi. Em bi se Livaji upisala još jedna vanserijska asistencija, em bi rezultat izgledao još ljepše, a Trajkovski bi upisao prvijenac. No, nema veze, neka ostane to za sljedeći vikend. Ogroman dobitak zadnjih dana prijelaznog roka, igrač čija dodavanja jednostavno imaju smisao.
Četvrto su treneri i njihova primarna nakana da ne prime gol. Tako su bile postavljene ekipe, s tim da je Hajduk imao jasnu nakanu kako nauditi Dinamu. Znao je Leko da će halfovi udvajati Livaju, uvijek to rade, a Moharami nije defanzivno top bek. Taj prostor između njega i braniča je bio onaj u koji se željelo dovesti opasnu loptu. Na kraju se pokazalo dobrom taktikom. Jakirović pak sve više ima stigmu da zakaže protiv jakih protivnika. Zapravo se ne vidi neki napredak u tom segmentu u odnosu na Bišćana, nekako slično bi i bivši trener pripremio Dinamo. Hajde, istaknimo i jednu falingu Leke, kasnio je s izmjenama Moufija i Benrahoua, bili su se istrošili u trci i već oko 70. minute se osjećalo da bi trebalo tu nešto mijenjati.
Peta zanimljivost više i nije zanimljivost. Suđenje nije bilo dobro, kriterij nije bio ujednačen i zapravo je komično slušati komentatore koji se trse dokazati da je Pajač bio dobar. Dobar sudac bi već u 6. minuti Vidoviću dao karton za simuliranje, još bi ga i izribao zbog očajnog pokušaja iznuđivanja. Dobar sudac bi i podjelio bar 15-ak žuti kartona ako bi držao kritierij po kojem ga je dao Melnjaku, njegov prvi u Hajdukovom dresu u devedesetom nastupu. Dobar sudac bi vidio da halfovi Dinama kod svake duge lopte rukama obuhvate Livaju i tako ga spriječavaju u manevriranju s loptom. Dobar sudac bi vidio da je Žaper loptu uzeo bez faula i onda ne bi morao davati žuti za prigovor. Dobar sudac bi nakon što mu za odluke prigovaraju Livaja i Mišić dao obojici ili nikome žuti karton, ne samo Hajdukovu kapetanu. Ništa novo sa suđenjem, reklo bi se. Neujednačen kriterij i alibi suđenje, gotovo da je više apsolutno svejedno kako se zove onaj sa zviždaljkom.
Potpuno nevezano na ovu utakmicu, pogledajte gol Rijeke protiv Rudeša nakon potpune gluposti njihovog golmana. I uočite ogromnu pogrešku suca. Koji nije smio priznati gol, nego je trebao suditi indirekt za Rijeku na pet metara. Jer golman nakon što promaši loptu koju mu branič vraća istu dira rukom i već je tu trebao biti prekid igre i indirekt, diranje rukom vraćene lopte. Zanimljivo, koliko se može vidjeti, nitko ne dovodi tu (ne)odluku u pitanje.
Šesta stvar je da se Jakirović bojao Hajduka. Pa je odlučio riskirati s načetim Petkovićem. Za kojeg se dok je bio na terenu vidjelo da nije na sto posto, nije bio na uobičajenom nivou. Na kraju nije izdržao niti čitavo poluvrijeme, morao je izaći. Taj strah na kraju će ga možda koštati glavnog napadača na neko vrijeme.
Sedmo je da obrana Uremović – Šarlija ulijeva strahopoštovanje. Igraju s tolikom lakoćom da se zapravo ni ne primjeti koliko posla naprave, mnoge opasnosti riješe i prije nego to zapravo postanu, a kad dođe do problema, rezolutni su i precizni. Dinamo je formalno imao 17 udaraca prema golu, no deset od njih su bili blokirani šutovi, četiri sam Šarlija, obrana je funkcionirala tako da Lučić nije imao niti jednu maestralnu obranu, sve je to bilo kupljenje slabih udaraca.
Osma zanimljivost se naslanja na prošlu, statistika kaže kako je dvoboj završio s ukupno dvije velike prilike, gol Sahitija i onaj promašaj Trajkovskog na kraju, čak se ne broji ni ono kad je Nevistić zaplivao u prvom dijelu pa Odjidja slabo pucao po golu. Dinamo je na nula velikih prilika. I to je sad već trend. Ovaj i ovakav Hajduk sposoban je ograničiti protivnika u napadačkim akcijama. A tako se grade stabilne ekipe, od obrane. Sad bi samo trebalo dodatno nadograditi prema naprijed. Što će s razigranim Sahitijem biti lakše. Povratak Pukštasa također bi tu trebao igrati bitnu ulogu.
Deveto zaključno je nešto bez čega ne možemo u ovom tekstu. Razina endorfina nakon zadnjeg sučevog zvižduka bila je takva da se mogao osjetiti u zraku. Trebao je ovakav rezultat da se pokaže kako je ona crna rupa od dva meča definitivno završila. Ljudi su bili sretni, proslava sto tisuća članova garnirana spektakularnom koreografijom na kraju je oplemenjena i s tri boda protiv Dinama. Bila je to vesela noć u Splitu i šire. I igrači su proslavili, vidjelo se da im znači, a onim imitiranjem poga, šutke, nazovite to kako hoćete, odaslali su poruke i onima koji umjesto bodova broje slomljena rebra.
