Ja se osjećam dobro na mjestu gdje je mnogo knjiga. To je jednostavno tako, bila to neka knjižnica, knjižara ili sajam knjiga, meni je dobro. Kao da se vratim u djetinjstvo pa onom dječjom razigranošću krenem gledati sve te izložene knjige, raditi raspored u glavi kad bi koju čitao, gledati u novčanik i razmišljati može li se još 100 kuna odvojiti baš za ovu knjigu, jer eto, dobra je…
Masu je dobrih knjiga na Mediteranskom festivalu knjige, masu. Stvarno je Goran bio u pravu kad vam je jučer savjetovao oprez pri trošenju, zanese se čovjek lako. Možda bi izdvajati sad bilo koju knjigu bilo malo i nefer prema svim drugim sjajnim knjigama, ali evo baš razmišljam kako smo žena i ja zaključili da nam preskupa knjiga o životu i djelu Ivice Čuljka, poznatijeg kao Satan Panonski. Društvu neprilagođenog lika koji je bio začetnik nečeg što možemo nazvati Viknovčakom rock scenom, on je bio preteča i Majki i Kojota i svega onog što je Goran Bare radio samostalno, a i prije toga kroz projekt Hali Gali Halid. Bio je i iskrivljeno ogledalo tranzicijskog vremena, kroz njega se na jedan nastran način mogla doživjeti Slavonija s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Ma, sve mi se čini kako ćemo se ipak još jednom zaletjeti do Gripa i uzeti je.
Pečat još jednom danu na Festivalu dao je Dražen Lalić, splitski sociolog sa zagrebačkom radnom adresom. Predstavljala se njegova zbirka kolumni “Usiljena zajednica”, novinski tekstovi koje je pisao od 2016. godine.
” Zapanjeni su moji poznanici kad im kažem kako je Split kulturna i intelektualna metropola Hrvatske“, rekao je uz očekivano odobravanje publike. Pojasnio je svoju tezu, koja je nakon pojašnjenja krajnje osnovana. Naime, smatra Lalić, nepravedno je splitskim intelektualnim krugom nazivati samo one koji žive tu. Masa je ljudi koji se doživljavaju Splićanima trenutno izvan Splita, pa tako i sam Lalić. Zato on drži kako tom krugu pripadaju svi oni koji su potekli od tu i koji Split vole kao svoj grad, pa ih je i pobrojio, zapravo su to impozantna imena. Dodao je na kraju i jednu zanimljivu informaciju. Znate svi pjesmu “Romanca” koju izvodi Oliver, a koja počinje stihovima “Uvik kad sam s tobom ja san ka i dite“? E, pa te prve stihove autor Tomislav Zuppa nije namjenio nikojoj ženskoj ili muškoj osobi, nego gradu Splitu.
O samoj knjizi ne možemo puno, nismo je pročitali još (trenutno su na repertoaru Isaaksonovi “Veliki inovatori“, što se tiče publicistike). Ali sam tamo do 2019. godine manje-više pročitao sve te kolumne koje je Lalić objavljivao u Večernjem listu. Pa mogu kazati da gaji jedan specifičan stil, nekakvu mješavinu znanstvenog i pučkog literarnog pristupa. Lalić istovremno stvari sagledava i izvana kao objektivan promatrač, ali i iznutra kao subjektivni element. Što pojedinim njegovim tekstovima daje gotovo pa beletrističku dramatiku, koliko god bili novinarski. I još jedna stvar, jako voli pisati i traži duže forme gotovo koliko Haaland traži loptu u kaznenom prostoru. A to je za one koji vole čitati nešto jako dobro, odskače od današnjeg sustava u kojem tekst u većini medija mora biti sažet, informativno strukturiran i prije svega kratak, da ne oduzima prostor reklamama.
