Nisam namjeravala pisati ništa o dojmovima s ovog glazbenog događaja, ali eto…moram malo, zaslužuje.
Tribute bandovi tradicionalno izazivaju neku rezervu (ne usudim se reći skepsu), nisu rado viđen gost i nerado se plaćaju karte da bi ih se slušalo. Iz nekog razloga meni ne smetaju, znam što predstavljaju i zapravo sam već dugo čekala ovakav jedan koncert jer je najbliže „pravom“ iskustvu slušanja uživo glazbe jednog od najvećih bandova na ovom planetu i to uz izvedbu simfonijskog orkestra.
Malo ću se vratiti u povijest, 1999. je godina, Metallica snima svoj live album u pratnji San Francisco simfonije, poznati S&M (kratica za Symphony and Metallica). Navodno taj koncept koncerta, fuzije heavy metala i klasike, možemo zahvaliti Cliffu Burtonu kao velikom ljubitelju klasične glazbe. Taj album kod mene zauzima posebno mjesto – osim što sam ga valjda najviše od svih drugih slušala, pratio me u mojim studentskim danima i njemu mogu zahvaliti puno položenih ispita.
Vratimo se u sadašnjost – Zagreb, Lisinski, Metallica Symphonic Tribute Show, ponedjeljak. Kako je u najavi koncerta pisalo, radi se o nastupu „trideseteročlanog simfonijskog orkestara u spoju s energijom jednog od najboljih tribute bendova koji odaju počast Metallici“. Naravno, heavy metal i Lisinski nisu baš povezivi na prvu i stoga je bilo zanimljivo promotriti presjek publike koja je do zadnjeg mjesta popunila veliku dvoranu. Bilo je tu svih generacija, i osobno me najviše veseli brojnost djece i mladih, što govori dosta o samoj glazbi, a sigurno i o utjecaju roditelja.
Prvi taktovi The Ecstasy of Gold, skladba s kojom Metallica već 40 godina započinje svoje koncerte, zatim Ktulu i kreće…lagani trnci već su tu. Za trajanja tih prvih izvedbi sam uspjela ušutkati mozak koji je predobro memorirao svaki takt s albuma i nalazio odstupanja, podsjetila se nekoliko puta da je to ipak samo neka vrsta kopije. Budimo realni i pošteni, teško je kopirati nešto toliko dobro, treba hrabrosti jer nema sumnje da postoje nemala očekivanja. Ono što je zaista bilo jako teško, i uvijek je kad heavy metal svira, bilo je mirno sjediti, a i headbanging je bio popriličan izazov.
Pjesma po pjesma, nizali su se hit za hitom – Fuel, One, Roam…a bilo je i onih koje ni Metallica nije izvodila u simfonijskom aranžmanu (ni na S&M ni na S&M2) kao što su Sanitarium (Welcome home) i Unforgiven. Ne trebam vam opisivati ni dočaravati atmosferu dvorane za vrijeme Nothing Else Matters, recimo samo da je bilo opčaravajuće za sva osjetila. Malo neobično da je odmah iza krenuo Master of Puppets, dvije toliko premoćne pjesme koje valjda nikad ne idu jedna za drugom (Lars puno odmjerenije slaže setliste). Najupečatljiviji moment, kad je sve kulminiralo, dvorana doslovno eksplodirala od emocije, je bio Enter Sandman i kad se jedna razdragana dama iz publike spustila niz tribinu i stala ispred pozornice, zaplesala i onako na Mišin način podigla svu publiku na noge – e to je bilo TO, moć dobre glazbe u jednom prizoru. Seek And Destroy je bio samo nastavak u istom tonu, uz povike „nema sjedanja“ i jednog dječaka (cca 10-ak godina maksimalno) koji je zauzeo svoje mjesto ispred pozornice i vidno uživao u svakoj sekundi te pjesme.
Djelovalo je da su baš svi uživali u tih dva sata, i izvođači i publika, da je svima bilo žao što je tako brzo vrijeme prošlo i da bi svi to već sutradan ponovili da imaju priliku.
Do neke nove prilike…
„Life is ours, we live it our way
All these words I don’t just say
And nothing else matters…“
