Praćenje rada onog što se pretenciozno naziva splitskim parlamentom je jedna od težih i tužnijih novinarskih zadaća u tom gradu, a i šire. Inače to radim od kuće, prateći prijenos uživo, ali zbog današnjih točaka dnevnog reda sam odlučio osjetiti atmosferu, ako hoćete – bilo predstavnika grada po pitanju budućnosti Hajduka, ali i samog grada.
Često sam kod kuće, slušajući rasprave o raznim temama kolutao očima i zgražao se glupostima koje se tamo znaju izgovarati, ali riječ je često o temama u koje ni sam nisam detaljno upućen.
A danas je na tapetu bila tema izmjena urbanističkog plana za prostor Brodarice kao osnovni preduvjet da se nastave aktivnosti oko planiranja novog stadiona Hajduka, tema s kojom sam detaljno upoznat i doslovno sam zanijemio.
O količini politikanstva koja je izronila na površinu čak i oko ovako važne teme, kapitalnog projekta za minimalno narednih pedesetak godina neću niti počinjati, osim da je najlakše prepoznati politikanstvo kad političar krene s time da ne želi politizirati.
Zgrožen sam bio nepoznavanjem osnovnih pojmova i činjenica koje su pojedinci pokazali. Za početak, većinom je prigovor bio da se nisu sagledale druge lokacije, kao da ih u gradu postoji stotine, kao da grad nije već zatrpan betonom i svi su ignorirali činjenicu da je na tom mjestu, gdje se planira graditi novi stadion trenutno – pazi sad – stadion.
Spominjalo se i prometnu zagušenost i probleme koje će stadion donijeti kroz dodatni promet, a nitko se nije sjetio reći da je rješavanje prometa, točnije željeznice osnovni preduvjet za razvoj grada, ne samo za izgradnju stadiona.
Pitali su se i zašto se tako žuri sa odlukom, iako je do ove odluke trebalo proći godinu dana, a samo je jedan oporbeni vijećnik, koji je na koncu i glasao protiv odluke spomenuo da je jasno da je žurba jer se sad može doći do nekih novaca.
Uglavnom, nakon ponešto natezanja i puno politiziranja je odluka ipak izglasana, uz vladajuće je za bilo i par HDZ-ovih vijećnika, dok je ostatak bio suzdržan, a trojica iz oporbe i protiv.
Najzabavnije mi je bilo (a zbog toga i ovaj dodatak u naslovu) kad je na samom koncu rasprave postavljeno pitanje o cijeni studije izvodivosti, pa kad su čuli da će to koštati niti tri tisuće eura sve s PDV-om, nastala je konsternacija, jer ne može se za te novce ništa ozbiljno dobiti, posebno kad su čuli da je druga najniža ponuda bila otprilike šesnaest puta veća.
Zatražena je i stanka, visjela je odluka tad o tankoj niti, ali na brzinu je odluka ipak nekako prošla.
I tu sam se od srca nasmijao, jer tu je pokazano baš nerazumijevanje procesa oko Hajduka.
Naime, ovi gradski vijećnici bi se vjerojatno bacali kroz prozor od šoka kad bi čuli da je cijena rada proširenja tribina na Starom placu prije nekih sedamdesetak godina bila – nula. Dinara, maraka, kuna, lira, dolara. Nula.
Jer su navijači Hajduka došli svojim lopatama, mašklinima i karijolama i – sagradili tribinu.
I naravno da je njima nezamislivo da i među projektantima, stručnjacima za studije izvodivosti, arhitektima ima luđaka koji će za Hajduk nešto napraviti i mukte ako treba, a kamoli ne za tri tisuće eura za pokriti troškove.
Kako kaže naš naslov a zapravo jedna od najstarijih izreka navijača Hajduka – ne mo’š ti to razumit.
Nažalost, ova odluka je prošla jer nitko ne želi glasati “protiv Hajduka”, a ne zato što je jedina logična, jer njom se omogućuje da se o projektu može uopće raspravljati. A rasprava može kasnije i otići u smjeru da od stadiona ne bude ništa ako projekt bude loš, sasvim legitimno.
