Slučaj koji je u brzom slijedu doveo do smjene D. Filipovića zapravo je arhetip političkog života u Hrvatskoj. Malo izvlačenje novaca, malo dilanja informacija, malo brzih smjena kad se dogodi najgora moguća stvar, da se sve to probije u javnost.
“Pola meni, pola tebi, pola Bagi” kazao je davnih dana, tamo prije skoro 20 godina Mate Granić, dogovarajući manji koruptivni posao, ne znajući da ga Uskok snima tada. Ta je izjava postala svojevrsna metafora koruptivnosti ovog našeg društva. Ta je koruptivnost od tih dana evoluirala, nevjerojatno je zapravo da je danas izraženija nego u poraću. Glavni je razlog da danas jednostavno ima više novaca za igrati se s njima, ali nije nebitno ni da je javnost manje-više eutanizirana i bez nekog potencijala za pobunu. Što nekad možda i nije bio slučaj.
Hajdemo lagano podsjetiti što se događalo. Prvo je izašlo da je Jurica Lovrinčević dogovarao oglašivačke pakete javnih institucija s medijima i tražio polovicu sredstava u rikvercu. Nakon toga je Vlada malo šutjela. Ali onda je izašlo i da je baš Lovrinčević pustio u javnost podatke o onoj spornoj prodaji plina za jedan cent, od čega je dosta zarade imao PPD. Gotovo pa automatizmom premijer Andrej Plenković je smjenio svog ministra D. Filipovića i time odmah i njegovog savjetnika Lovrinčevića. Mediji skloni vlasti sad razapinju priču o izdaji iznutra, Lovrinčević je opisan kao Kasije i Brut u jednom.
Spin o veleizdaji je krajnje bitan i vlasti i dijelu medija, jer time u drugi plan pada onaj bitniji dio ove priče. Onaj o krajnje čvrstoj povezanosti vladajućih i velikih medija. Lovrinčević je raspravljao o stotinama tisuća eura za jednu relativno nebitnu tv kuću, zašto bi itko smatrao da se slično ne radi s velikim medijskim kućama, samo s većim iznosima? Jasno da se radi isto, samo možda malo manje ovako zdravoseljački, pola vama pola meni.
Priča je zapravo jednostavna, država, institucije te firme pod kontrolom vlasti su najveći oglašivač u Hrvatskoj. Mediji žive od oglašavanja, malo tko prodajom sadržaja može živjeti. Pod egidom ruka ruku mije od dolaska na vlast Andreja Plenkovića traje ta simbioza politike i medija, ovisnost u kojem su novinske kuće u podređenom položaju. Ali se zbog toga neće buniti nego će raditi svoj dio posla.
U svojoj gladi za reklamnim sredstvima veliki mediji idu i dalje, shvatili su da i lokalne uprave imaju svoje marketinške budžete. Pa se sada sastavljaju prilozi o malim sredinama, gdje se kao novinarski objavljuju komunalne vijesti, a u pozdaini se radi o reklamnim prilozima koji se uredno naplaćuju.
Prvoloptaški mi je lako reći da su mediji, urednici, direktori i novinari prvi krivci za ovakvu situaciju. I to je donekle točno, trebalo bi biti samo više pojedinačne hrabrosti, za nekad reći i ne. Sjećam se davnih dana u Novom listu, kad je suvlasnik bio i direktor, pa mu je jedna velika firma došla s prijetnjom da će povući sve oglase ukoliko se ne prestane kritički pisati o njima. Direktor je odgovorio “povucite“. Nisu na kraju, u potpunosti ih je zbunio takav manevar.
No, isto tako je činjenica da je glavni pritisak u to doba dolazio od velikih tvrtki, dok je danas glavni pritisak od politike, bilo direktno bilo od strane njihovih povezanih subjekata. Evo jedan primjer, jedan od prvih poteza Martine Dalić kad je došla na čelo Podravke, tvrtke formalno samo u relativnom vlasništvu države, bio je prekid marketinške suradnje s Telegramom. Bez nekih objašnjenja, iako je sasvim jasno da kritičko pisanje o vlasti nije išlo u korist ovom mediju. Politika jednostavno ima više poluga pritiska, a uz to kontroliraju legislativu, koja je namjerno podešena da sav ovaj posao oko marketinga i oglašavanja bude zapravo do krajnjih granica netransparentan.
I takav će i ostati u sljedećih godinu dana, ulazimo u vrijeme izbora, pritisak će se i pojačati. Dijelit će se i više novca, to se može garantirati, mrkva i batina će nastaviti svojim smjerom. Što obični građanin, sit ove situacije može napraviti? Samo kritički promatrati medije i uzimati sve sa zrncom soli. Postoji jedan dio nezavisnih, koji muku muče s financijama, ali se bore, nisu ovisni o davanjima države, bilo direktnim bilo prikrivenim.
A za kraj, odlazak D. Filipovića… Plenković je to objasnio kao nekakvu zapovjednu odgovornost za zapošljavanje Lovrinčevića. Nakon svega ovog gore pročitanog, je li vam jasno zašto veliki mediji neće pitati kakva je zapovjedna odgovornost stanovitog AP za 30 (slovima: trideset) smjenjenih ministara u njegovom mandatu, od kojih su mnogi otišli jer su imali nekog posla s Uskokom?
