Jedini način da ne primjetite da posljednjih dana traje medijska ofenziva kontra Hajduka jeste da ne čitate novine i internet te da ne gledate televizije. Ne znam kako je s radiom, to slušam samo glazbu, a i taj vid novinarstva je manje-više eutaniziran, tako da stvarno postoji mogućnost da tamo može proći ispod radara.
Treći dres uništava povijest, Leko je između ratnog zločinca i Lexa Luthora, Hajduku fali najmanje jedan igrač da bude konkurentan, U klubu ne igraju Dalmatinci, Struka je napravila glupost s Baturinom, Treneru se već trese klupa… Sve se to moglo čuti i pročitati posljednjih dana, a sve je manje-više glupost. Čak i ono o Dalmatincima, ima ih sasvim dovoljno u rosteru, oni drugi koji igraju uglavnom su Hajdukovci od rođenja, kako se voli kazati, a brojati krvna zrnca je ništa drugo nego rasizam. Da, rasizam definicijom nije samo kad nekog gadite zbog boje kože, nego i zbog etničke ili regionalne pripadnosti.
I teško se oteti dojmu da svi ovi naleti nisu bar poluorkestrirani. U najmanju ruku se stvorio trend kojeg se onda prati. Daj što god o Hajduku, samo da nije dobro. A znate li zašto je sve to krenulo? Plastično kazano, zbog zamjena u Superkupu. Prvotimca Dinama Josipa Mišića, inače jednog od najpotcjenjenijih igrača kad je reprezentacija u pitanju, zamjenio je stanoviti Sučić. Nije onaj iz Salzburga, on bi da igra u Hrvatskoj bio pozicioniran kakvih 400 km jugoistočno od Maksimira. Prvotimca Hajduka Rokasa Pukštasa zamjenio je Vadis Odjidja-Ofoe. Europski relevantan igrač i nekadašnji reprezentativac Belgije.
Prvi je put u posljednjih pitaj vraga koliko godina da Hajduk s klupe tokom utakmice uvodi eminentnije igrače od Dinama. Prije dvije sezone ova dva kluba imala su otprilike podjednake prve jedanaestorke, Hajduk je titulu praktički izgubio kad na jednoj utakmici nisu mogli igrati ni Marko Livaja niti Nikola Kalinić. Dinamo je do prvenstava najčešće dolazio širinom kadra. Nakon godina i godina, Hajduk se može i u tome nositi s njima. A to uzrokuje strah. Strah da je možda sazrijelo vrijeme, splet okolnosti u oba kluba doveo je do toga da su igrački dosta izjednačeni.
A to onda pokreće medijsku mašineriju. Napisao je Miljenko Jergović u jednom blogu kako su zagrebački sportski novinari jednostavno navijači Dinama koji pokušavaju, reklo bi se bezuspješno, prikriti svoje afinitete. Sad je situacija da više to niti ne pokušavaju, medijska haranga sa sjeverozapada države izvadila je tešku artiljeriju i tuče. Dosta neselektivno reklo bi se.
Jednu se stvar moram zapitati. Kakav bi medijski tretman Hajduka bio da nije isplatio dio plaća ili da do početka sezone faktički nikog nije doveo u svlačionicu. Drvlje i kamenje bi se sasipalo, ne bi se danima moglo živjeti od egida “Panika na Poljudu“. No, kad je kod drugih takva situacija, dio medijskog establišmenta u metropoli očajnički se trudi dokazati kako je to zapravo dobro, normalna situacija te planski rad.
Eto raja ne vidi da nikad nestabilnije nije bilo u Dinamu. Da skoro manolićevski dugovječni Barišić i Dario Šimić niti u tandemu nemaju kriminalne i polukriminalne veze dojučerašnjeg maksimirskog apsoluta. I da im ne ide sve po loju. Pa se onda medijska loptica mora prebaciti na Poljud. U klub koji je trenutačno uvjerljivo najstabilniji u Hrvatskoj i koji je sklopio konkurentnu momčad bez ikakvih “all in” ulaganja. Dapače, koji ima još nekoliko milijuna eura fore ako želi ići na taj “all in”. I ne mislim tu na Perišića, on je posebna priča, ukoliko stvarno dođe do kraja prijelaznog roka on će se na svaki način isplatiti, i sportski i tržišno.
Ponavljam stoga, takva situacija izaziva strah. Prije svega onih koji su prikopčani na pipu u Maksimirskoj 128, čiji i osobni život ovisi o tome hoće li Dinamo utržiti novce kroz Ligu prvaka. Jer automobili, jer putovanja, jer dnevnice, jer menadžerski bakšiš za podizanje cijene… Neobična je to situacija, više od deset godina nije se taj strah mogao zamjetiti. Strah od igračkih mogućnosti. Znao je Mamić upadati u svoje psihoze zbog nastanka i opstanka narodnog kluba, nije mu to odgovaralo zbog njegove zagrebačke oporbe. Ali nikad zbog igračkog dijela.
Pored onih u strahu, postoji jedan dio i koji izgara od prijezira. Onaj kontigent koji je bio protiv Mamića i koji nije bio ovisan od novca iz Maksimira. Ali njih sad peče nešto drugo. Preziru sve ono što Hajduk jeste, a njihov klub nije, bez obzira na (privremeno?) micanje dojučerašnjeg Dinamova monarha. Grozno je i svojim glasovima pripomoći izbijanju mamićeve struje, a onda te Barišić jednostavno predribla i nastavi po svome.
Dok ti onaj južni protivnik ima sve ono što ti želiš, što se svede na sinergiju navijača i kluba. I uz sve to složi ekipu koja prijeti da će ti i titule oduzeti. One koje kao nisi slavio, ali zapravo ti je bilo drago da su uzete ispred Hajduka, pa makar bile s ogromnim štambiljom Zdravka Mamića. Raste tako taj prijezir u ovoj državi jeftinog plina. Gdje je sve iskrivljeno, gdje se bubrezi svakodnevno prodaju za nešto što nisu. Prijezir prema onima koji su drugačiji i u konačnici bolji od tebe.
A znate što? Ne bi valjalo da je drukčije. Onog dana kad svi mediji počnu pisati kako je u Hajduku sve u redu i da se radi dobro to će biti trenutak za stati na loptu i zapitati se što se događa. Do tada samo možemo guštati u tome da je ovdje stvarno dobro, da će nastati San Lorenzo, Napoli i kraval kad Perišić potpiše. Tek tada će krenuti pravo gušenje. Do tada, nek strah i prijezir u državi jeftinog plina traje, on nam je pokazatelj da se radi dobro.
P. S. Najdublja isprika za ludoriju o Belu koju sam napisao prošli put i izrazi žaljenja spram Duje Strukana jer sam ga stavio u istu rečenicu. Unatoč godinama iskustva, ponekad potcjenimo one na vrhu. Gard uvijek mora biti podignut.
