Ovo je članak za koji nikad nisam mislio da ću ga pisati, jer imam osjećaj da pišem o tome da je zemlja okrugla i objašnjavam tu činjenicu, koja je jasna i koja apsolutno nikome ne bi trebala biti tema, ali sam duboko svjestan toga da postoji određeni, čak i ne tako mali broj ljudi koje ama baš ništa što napišete ili kažete neće uvjeriti da zemlja nije ravna ploča.
I samim time rabota gubi smisao.
Tako je otprilike i s ovim objašnjavanjem stvari oko trećeg Hajdukovog dresa, o kojem se radi toliko besmislena halabuka samo zato jer postoji dio tipova kojima da Hajduk postane prvak Evrope bez poraza šest puta u nizu – ništa ne bi valjalo jer nisu oni bili u kokpitu na povratku s finala Lige prvaka, ne sjede s predsjednikom Hajduka svakodnevno i klub i njegovi navijači im se ne zahvaljuju i ne klanjaju im se svakodnevno zato što postoje.
U svakom slučaju, haj’mo još jednom objasniti stvar sa zelenim dresom. Koji bi, modernim riječnikom rečeno trebao biti netema, ali jebiga, Hajduk je to, sve je tema, jer kliknuli bi ljudi i na vijest o rastu maćuhica u Svazilandu ako bi naslov bio nešto besmisleno poput – “Pogledajte kako rastu maćuhice u Svazilandu. HAJDUK!“
Ali idemo napokon na tu (ne)temu.
Hajdukov dres je bijeli i domaće utakmice će uvijek igrati u njemu. Bijela majica, modre gaćice i modre štucne.
Kod odigravanja utakmice, već duži niz godina pravila nogometne igre ne dopuštaju da bilo koji od tih elemenata kod suparničkih momčadi na terenu bude iste ili slične boje. Dakle, možete vi imati bijeli dres a protivnik bijele gaćice, ali ne možete imati modre gaćice ako suparnik ima modre ili plave. Čak i ljubičaste bi bile problematične vjerojatno.
Shodno tome, Hajduk u svojem drugom dresu, koji je crveno plava kombinacija s modrim gaćicama i modrim štucnama, može igrati samo protiv momčadi koje nemaju plave gaćice i plave štucne.
I zato postoji treći dres.
Za te utakmice u kojima kad Hajduk gostuje, protivnik ima bijelu majicu, modre gaćice ili modre štucne.
I logikom stvari ta kombinacija mora biti boja koja ne uključuje bijelu i plavu. Da ima u čemu igrati. Jer pravila ne dozvoljavaju bijelu ni plavu.
Ok, to smo sad napisali, a odgovor naših ravnozemljaša će biti – ALI TO NISU HAJDUKOVE BOJE I NIKAD NISMO IGRALI U NJIMA!!!
E pa za njih samo obavijest da je Hajduk prve utakmice igrao u crveno bijelim prugama, a ako proučite vrlo detaljnu knjigu Borisa Vrdoljaka Mandete “Bili dres u boji“, pronaći ćete još neke neočekivane kombinacije. Poput crnog dresa na bliskoistočnoj turneji krajem Drugog svjetskog rata. Koji, eto, za razliku od posljednjeg crnog nije smetao stvarnim borcima protiv nacizma i fašizma.
Uglavnom, ja baš zahvaljujući toj knjizi imam rješenje koje bi moglo zadovoljiti one koji se ne prave veliki puristi, iako su zapravo poprilično u krivu, što se baš u toj knjizi može lako provjeriti.
Naime, riječ je o drugoj kombinaciji, onoj crvenoplavoj, koju puno navijača obožava, a za koju neki čak i tvrde da je u nekom starom statutu navedena kao prva garnitura, ali da je bijeli dres odabran za češće igranje zapravo zbog jednostavnosti održavanja.
E pa zbog jednostavnosti, Hajduk je kroz povijest često igrao u crvenoplavim dresovima a s bijelim gaćicama i štucnama, i to u doba dok nisu postojala ovakva ograničenja, kad je bilo bitno samo da su majice različite, valjda zato što je tad Hajduk imao viška tih gaćica.
I zato bi se jednom klupskom odlukom koja ne bi baš nikoga trebala previše pogoditi, jer je povijesno utemeljena i jer doista ne mijenja ništa na stvari, dalo recimo odlučiti da druga garnitura ima crvenoplavi dizajn, a da prevladava crvena (shvatit će oni koji poznaju pravila zašto, nije to zato jer je meni crvena draža od plave, a jest), dok bi gaćice i štucne bile bijele ili plave, opcionalno.
Tako bi Hajduk u trećoj garnituri morao igrati samo recimo protiv Barcelone i sličnih klubova, a crvenoplavi, koji po trenutnoj situaciji u HNL-u može po pravilima koristiti samo u Rijeci bi mogao koristiti na većini utakmica HNL-a.
U međuvremenu, evo, čisto radi duševnog zdravlja molim sve da jednostavno prestanu čitati članke likova koji su, budimo otvoreni – štetočine koje mrze sve hajdučko i mrze sve hrvatsko. Jer vole samo ono što im može stati u džep ili želudac, ništa drugo van toga ih ne zanima.
A ovih dana često broje i krvna zrnca igrača Hajduka. Vanzemljaci (nije tipfeler) iz naslova užasno smetaju te tipove kojima zapravo smeta odraz u ogledalu pa pljuju sve oko sebe ne bi li zamaglili to što vide u njemu.
O tome uopće neću, samo ću im poručiti da šovinizmu i rasizmu nema mjesta u nogometu, a posebno ne u Hajduku među čijih pet najvećih legendi stoje barem jedan Srbin i barem jedan Purger, s velikim P.
