Koliko god ne volio pripremne utakmice i ne držao ih relevantnima, jasno da Hajdukove pogledam na HDTV-u. I za vrijeme ovih priprema jedna me stvar neopisivo živcirala, koliko god nemala veze sa sportom (Gordan Kožulj ne bi bio zadovoljan). Naime, reklama OTP banke. Jasno mi je da Hajduk nema nikakvog utjecaja na to kakvu će reklamu napraviti sponzor, ali svejedno mi naživo čupa živce da u toj reklami djevojka koja čita tekst, u nekoj ne pretjerano uspješnoj rap šemi, ima toliko naglašen zagrebački naglasak da mi se šilom bodu uši.
S državnih i privatnih delekovidnica već desetljećima traje teror tog naglaska, kao vječiti pokazatelj koliko nam je novinarstvo centralizirano. Istovremeno se ljude s dalmatinskim naglaskom tjera na govorne vježbe, da im se to izbije i da u eter izlaze s nekakvom standardiziranom verzijom hrvatskog. Nisam jezični fašist, ne smatram da svi moraju govoriti standardizirano. Dapače, to bi bilo glupo i neživotno, uvijek se vraćam na riječ “zaimača“, koja označava predmet koji se doslovno nigdje u Hrvatskoj ne zove tako. Kaciola, kačola, šeflja bogatstvo su jezika, zaimača je potreba lingvista da naprave standardizaciju, koja nigdje nije ulovila korijena. No, kad u javnom prostoru jedan naglasak bude prevladavajući, a sve ostale jezičnim vježbama izbijaš, to nije bogatstvo jezika. To je pokušaj jezične hegemonije.
I onda marketinški odjel banke koja najviše klijenata ima u Dalmaciji odluči da joj treba reklama. Koja će se pojedinačno najviše pokazivati na kanalu kluba koji je simbol te regije. I onda se s marketinškom agencijom usuglase da je eto najbolje da ta reklama bude neki neduhoviti rap djevojke sa zagrebačkim naglaskom. Zbilja vrhunska odluka, za udžbenike marketinga.
U tom poslu postoji nešto što se naziva targeting, u načelu potreba pogoditi da je reklama pogođena za ljude koji su tržište tog proizvoda. Oni koji su radili na ovome ozbiljno se trebaju zapitati jesu li pogodili posao, možda bi mogli razmisliti o drugoj karijeri. Čak i ako im je neka želja širenje na druge dijelove države, pa jeboga mogli su oni naći nekog tko će to odrepati sa standardiziranim akcentom. A svakako ne bi trebali iritirati svoje stvarne klijente.
Hrvatski jezik bogat je jezik. Ima tri dijalekta koja čak imaju i dio značajki jezika. Neka od najvećih dijela domaće književnosti su na dijalektima. I koliko god ja zapravo pola ne razumio u “Baladama Petrice Kerempuha“, jasno mi je da je to bitno književno djelo i da nam je kultura bogatija jer postoji. No, ova medijska scena u kojoj je prihvatljiv samo jedan dijalekt i uz to naglasak samo jednog lokaliteta, onako usput dosta različit od standardiziranih naglasaka, vodi u nešto loše. Moram podsjetiti, zagrebački mediji pisali su članke kad bi se na nacionalnim televizijama čuo neki utjecaj regionalnog govora, a da nije zagrebački. Gotovo je revolucija nastala kad se jedna okuražila u eter pustiti reportera s izrazitim dubrovačkim naglaskom. Dok onaj drugi nikome nije problem. Molim vas, prestanite s tom lingvističkom hegemonijom.
