Napokon danas završavaju pripremne utakmice Hajduka. Jedna od stvari koje ne volim kod praćenja ovog kluba. Iz dna duše prezirem prijateljske i pripremne susrete, oni su nekakav smisao izgubili tamo negdje prije tridesetak godina. A opet, igra ih Hajduk pa moram baciti oko. Tko god je imao znanca bar u seoskom klubu, zna koliko nogometaši zapravo ne vole pripreme. Njihov je temelji dio fizička priprema, to je stvarno i naporno i dosadano, a utakmice su tu samo da se malo rastresu noge.
Nikad niti jedan nogometaš nije odigrao pripremnu na psihološkom nivou kao stvarne, natjecateljke utakmice. Jednostavno je tako, ni Mourinho ni Simeone, kao dva vjerojatno najveća motivatora današnjice, ne mogu svoje igrače napaliti na pripremni susret. Zbog svega toga te utakmice stvarno ne doživljavam kroz neki sportski aspekt, a pogotovo ne kao stvarni pokazatelj stanja. Uostalom, baš je Hajduk znao prodavati dudu varalicu s pripremama, djeluje da sve pefektno funkcionira, a onda dođu natjecateljski dvoboji i ništa nije dobro. Ove pripreme su prošle onako onako kroz susrete, tako da pogotovo ne mogu biti neki važan fakt. Možda su jedino pokazale tko još od mladih igrača nije spreman za seniorski nogomet na Hajdukovoj razini.
Ono s čime se moramo pomiriti je da pripremna faza Hajduka traje do devetog mjeseca. Do tada će trajati dovođenja i prodaje, slanja na posudbe. Tek 1. rujna će se znati definirana ekipa, iako primjer dovođenja Melnjaka pokazuje da čak ni na taj datum ništa nije sto posto definirano. Pogotovo to ponovno vrijedi za ovu godinu i slučaj najoščekivanijeg mogućeg potpisa posljednjih godina. Jer na koncu je pitanje kad će i hoće li Tottenham raskinuti ugovor s Perišićem i pod kojim uvjetima. Iako, da se odmah ogradim od potencijalnog ludila, koje je i za mene previše, stvarno ne mislim da će Perišić doći ove godine, kalendarske.
No, pustimo Perišića, on je golub na dalekoj grani, koga nema bez njega se može i mora. Hajdukova igra ponovno će mnogo ovisiti od Livaje. I to je tako, čak mi malo besmisleno zvuče plakanja da ekipa igra puno lošije bez njega. Maknite Barellu iz Intera, Salaha iz Liverpoola, rekao bih i Rodrija iz Cityja čak. I pogledajte kako onda ti klubovi igraju. Da ne idem tako daleko, zamjetite razliku u igri Dinama kad nema Mišića i Osijeka bez Miereza… Jednostavno postoje igrači bez kojih igra klubova pati. I tako će biti s Hajdukom, naviknimo se na to, nema Livaje, igra je skroz drukčija.
Odoh pogledati ovo protiv Bjeličinih pulena, pa se spremiti za stvarni dio sezone. Koji mi počinje za dva tjedna, jer većina onog kazanog za pripremne može se primijeniti i na utakmicu superkupa. Koja diljem Europe postaje jedan nakaradni festival čija je jedina zadaća već u ranoj fazi natjecanja generirati neki novac. Sretan nam ulazak u sezonu!
