Ne zamišljam ja sad da sam napravio nešto kad sam u ovoj Kultnoj pozvao da se ljudi jave HRT-u oko Strahonje. Jasno je meni kako je Ljubo Pavasović Visković zapravo sve iznio, onaj njegov šeretski lagani poziv ljudima na kraju FB posta je sigurno potakao mnoge da se jave državnoj dalekovidnici. No, pouzdano znam da je bar troje ljudi poslalo mail nakon mog poziva i to me čini sretnim, jedan je kamenčić ugrađen.
Nemojte se zavaravati, nakon što su počeli stizati mailovi Službi za korisnike kako će se raskidati pretplate, na HRT-u su počeli raditi kontrolu štete. Pa je sa Strahonjom zasigurno dogovoreno da je najbolje da sad ipak prestanu sa svojim poslovnim odnosom. Nije trebalo bivšeg suca mnogo niti uvjeravati, zasigurno su tu ulogu igrali i transparenti Torcide. Tu čak mogu ljudski razumjeti Strahonju, zasigurno nije ugodno kad te krpama proziva najbrojnija ultras skupina u državi. Kad postaneš svjestan da si pomalo persona non grata u jednom dijelu države. Zasigurno je ta neugoda pomogla da se brzo odluči na odlazak s televizije. Doduše, sam je kriv za to da je stigao na krpe, bilo je i drugih sudačkih eksperata, pa nisu svojim neujednačenim tumačenjima pilali toliko ljudima živce.
I ovo je dokaz da se može, javni pritisak u nekim situacijama pali, pogotovo će to biti tako u ovoj godini koja nadolazi, čeka nas hrpa izbora, političarima i njihovim pobočnicima teći će med i mlijeko iz usta, na sve načine će pokušati marvu glasača održavati sretnom. A HRT je uvjetovana politkom, to je valjda svakome jasno. Tako smo eto u situaciji da bar neko vrijeme možemo nešto napraviti. Trpiš godinama sranja koja ti se plasiraju kroz medije i s govornica, moraš izdržati teze o temama i netemama, slušati ministre koji ne bi mogli čuvati ovce po ličkim vrletima. I osjećaš se bespomoćno, pa onda jako veseli kad ipak možeš nešto napraviti, makar i zbog izborne godine.
Nemojmo se zavaravati, već smo vidjeli, neće Strahonji biti loše. Ta nogometna kaldrma uhodana je i neće njihovi ljudi propadati, bar ne još, mnoge se stvari moraju promijeniti. No, kako se često kaže, ni Rim nije izgrađen u jedan dan. Sad ostaje samo vidjeti tko će zasjesti u stolicu na Prisavlju, plejada je tu mogućih pogrešaka, generacije sudaca su u Hrvatskoj bile loše. No, isto tako, ima i nekih koji ne bi bili loši, a u konačnici jedino je bitno da budu pošteni, a ne produžena ruka onih aktivnih.
Jednostavno je, ljudi. Jedini naš mehanizam koji imamo je dizanje glasa. Institucije su se zatvorile u sebe, nema mogućnosti direktnog pristupa, imamo i jedan nogometni klub u kojem skupština bira izvršni odbor, pa izvršni odbor skupštinu, perpetum mobile nogometne močvare. Mi samo možemo urlikati. Neki ovako kroz tekstove, neki na tribini, a neki mailovima. Pa ne budi vam teško, budite taj jedan mali kamenčić. Koliko god na prvu ponekad djelovalo uzaludno. I koliko god vam se gadilo sve ovo što iz dana u dan morate slušati o onima koji nam kroje sudbine. Jer ako ne vičemo, nemamo se pravo niti žaliti.
