Ovaj tjedan je toliko nabijen zbog čekanja utakmice u nedjelju, jugo nimalo ne pomaže, kao ni dnevno-politička događanja i poruke koje nam se pokušavaju plasirati. Naravno, postoje novinari koji nisu crvi, ali nažalost crvi imaju širi medijski prostor i prolaze te poruke… I zato urednik čak i meni na Zidiću kaže – moramo pisati, to je jedino što možemo, a shvatih ja to ozbiljno – ako je to ono što mogu, onda i moram jer nismo ovce.
Pratim redovito jedan nogometni podcast ponedjeljkom, neću reklamirati o kojem se radi (ko zna i prati, taj će lako pogoditi). I pojavile su se tamo dvije teme o kojima se ne smije prestati pisati ni pričati jer kad se s tim stane, gotovo je, dopustili smo da postane normalno. Jedno je ubiranje klikova na račun Livaje i neodgovornost pojedinih sportskih djelatnika u davanju izjava, licemjerstvo plus/minus. Da, kada sportski djelatnik daje izjave, on to daje kao trener, igrač, sportski direktor,…, a ne kao privatna osoba. Pisano je o tome na Trafici više puta i ne treba se libiti to ponavljati. Za sve napisano i rečeno svaka osoba, i privatna, javna osoba još i više, treba snositi odgovornost. Pojam je to koji odlazi u zaborav jer praksa pokazuje nešto drugo. Nekima se sve pravda, nekima se pronalaze olakotne okolnosti, a nekima se gleda „dlaka u jajetu“. Ista stvar je i s time tko se naziva građaninom, a tko je navijač tj. huligan, kome se navode imena, kome inicijali, a tko i što prođe ispod svakog radara, kad isplivaju moralne vertikale, a kad nastane muk. Ništa od toga nije slučajno, vrlo se dobro pazi na to i prolazi taj narativ (jeste zaboravili „ležeću vrstu“?).
Druga stvar je suđenje u HNL-u, kriteriji, odluke, upute i želja da suđenje bude bolje i poštenije. Apsurd u jednoj rečenici, jel da? Postoji stručnjak na javnoj TV koji se svim silama trudi opravdati neke čudne odluke, dovitljiv je u tim svojim obrazloženjima (pr. intenzitet, namjera, dlan nije ruka, normalno da će doći do sudara i ide to u beskonačno) i pokušava nekako javnost umrtviti iluzijom u stilu to je sve tako komplicirano, nemojte niti pokušavati shvatiti jer zaboravlja da nisu svi „mede kratke pameti“ i ima ljudi koji prate nogomet, razumiju ga vrlo dobro, znaju čak dobro i pravila nogometne igre i nisu svi glupi. Pa ni profil gospodina Brune na društvenim mrežama nije postigao (još, nada valjda još uvijek postoji, iako malo sumnjam u volju…) ono što je najavljeno – da će se pojašnjavati i objasniti onima koji žele razumjeti. Koliko sam popratila, najviše je posvećeno domoljublju, valjda treba na tome najviše poraditi, ne razumijem baš taj dio. Ono što je bilo rečeno u spomenutom podcastu i vezano je uz suđenje i to je u biti istina – našim sudcima vjeruju valjda samo sudci i članovi vladajuće stranke. I to je ljudi moji najžalosnije, nema povjerenja. I sve je to nekako povezano sa svim ovim što nam se plasira svakodnevno.
Činjenica je da se pokušava zatrti kritičko razmišljanje, da nitko ne voli „žohara Zaštomira“, da se pokušava raznoraznim metodama (primjerice zavadi pa vladaj, ja kažem da je netema i onda je to netema) utjecati na javnost, a svatko od nas je ta javnost, svatko od nas JE građanin bez obzira kako nas nazivali, tretirali, i svatko od nas ima jednako pravo. Stvari se mijenjaju ako ste navijač Hajduka, automatski vas se percipira kao huligana bez obzira jeste li simpatizer, navijač ili ultras (i usput budi rečeno, meni i baba i sveki i strina imaju pravo biti i simpatizer i navijač i ultras, a što se ulaznica tiče – tko god stoji u redu i čeka, ima pravo kupiti ulaznicu i biti i na tribini).
Ono što želim zaključno reći je da oni događaji iz Ulice pjesnika od petka trebaju probuditi alarm svima koji dolaze na derbi, morate imati čelične živce i ne smijete se dati isprovocirati, samo to. Nisam baš uvjerena da će sve teći glatko zbog predizborne idile i božićnog duha. Jer smeta svima što je grad naš, smeta svima što su sve naše utakmice zapravo domaće. Pate oni jer nam zavide. Ali sve su to samo prepreke na našoj dugoj cesti – čisto srce, čisti obraz i jedna velika ljubav.
