Nisam neki obožavatelj maškara, još od djetinjstva, nije me privlačilo to nabacivanje maske i hodanje okolo po kućama, žicajući kakav slatkiš, kasnije novac, prelazak na kapitalizam je promijenio i navadu mališana koji vam kucaju na vrata. No, priženio se u Kaštela i šta ćeš, ne možeš ih izbjeći.
Žena tjera da na pokladni utorak jedeš manistru usuvo. Nitko mi ne može objasniti tu navadu, odakle je to došlo, zašto baš manistru usuvo na taj dan. Tako je i gotovo. Šuti i jedi. Evo parmezana. I nakon spize malo odmoriti stomak, nek’ obradi onaj najteži dio, pa na maškare, gledati povorku. Iz početka mog bračnog života bilo mi je to malo onako, dosadnjikavo. A onda sam jučer zapravo sinja čitavu priču.
Ljudi su 364 dana pod maskama, onim mentalnim. Infišani u dnevnu rutinu preživljavanja, u ono dalmatinsko muči i ne talasaj. A taj jedan dan zapravo dignu te prave maske, a stave ove napravljene na sebe. Kako bi bar taj jedan dan mogli biti iskreni. Pokladne maškare zapravo su prekidač iskrenosti, ode na brojku jedan i te 24 ure nemaju one ograde koje ih svaki drugi dan blokiraju. I onda bude tu zanimljivih stvari, jer iskrenost ne znači da ispliva samo ono dobro iz ljudi. Nego se pokaže kakvi su, sjećamo se kako su i nacionalne teme bile kad se palilo neke krnje.
Ismijale su maškare u Kaštelima jučer i nacionalnu i lokalnu politiku, posebno lokalnu što je veći uspjeh. Uvijek se lakše zajebavati s nekim tko je u Zagrebu nego s onim tko gleda povorku uživo i konta tko mu je mogao smjestiti da završi ka meta ruganja. A ruganje je oduvijek i najjača dalmatinska borilačka vještina i zadnja crta obrane od svih sranja. Rekao mi je jednom moj prijatelj, inače nekadašnji izbacivač i pripadnik ekstremnih frakcija Torcide “nema tih batina koje dušmana mogu zabolit više od dobrog ruganja“. Maškare onda daju pokriće za ekstremno ruganje, a koje vam ka ne mogu zamjeriti baš sad previše. To je taj jedan dan u godini kad mali čovjek uzvraća udarac.
Ismijali su se tako jučer Kaštelani s državnom politikom, spalili su uostalom krnju koji je bio Milanović i Plenković u avionu dvokrilcu koji pada pogođen raketom Jarun ruske proizvodnje. U presudi se spominje kako je Zoranu sjela plaća u rubljima, a ističe se kako je i šumarstvo trenutno bolje od medicine, lakše kum zaposli u “Rvatskim šumama“. Rugalo se malo i s AP, bilo je kolo sreće s time tko je AP, hodali su u koloni i boksač Antonio Plazibat, sveti Ante Padovanski, kvisling Ante Pavelić, košarkaš Aco Petrović… Do kraja programa nije se uspjelo ustanoviti tko je točno AP, težak je to zadatak.
Još se više rugalo lokalnim političkim figurama. Sad vam je u Kaštelima jako aktualna podjela vezova na novoizgrađenoj Rivi u Starome. Nekome sa strane, poput mene, zapravo je jako teško dokučiti gdje je problem, samo je svakome i instinktivno jasno da nešto ne valja. Ruše se natječaji, svađa se susjed sa susjedom, tih parsto vezova postao je kaštelanski Staljingrad. Borba do zadnjeg čovjeka. Pa su predsjednik gradskog vijeća te gradonačelnik dobili svoju porciju ruganja.
Puno govori ovo ruganje o onim maskama koje na jedan dan padnu. Jer isti ti koji se sad rugaju glasat će za one kojima su se sad rugali, statistika izbora u Kaštelima je neumoljiva. I nitko ne može objasniti baš točno zašto je to tako. Kao s onom manistrom, tako je i gotovo, šuti i kusaj. No, taj jedan pokladni dan maske su doli, iskrenost je tu, i bar jedan taj mali dan sve se izokrene.
U još jednoj stvari te kaštelanske maškare pojašnjavaju hrvatsko društvo, tu heterogenu masu koje je splet povijesnih okolnosti kroz stoljeća spojio na jedno mjesto i u jednu zajednicu. Ima vam nekoliko maškarskih udruga u Kaštelima, i svaka drugu gleda pomalo poprijeko. Još jedna stvar nedokučiva nama došljacima, to je tako i muči. Iako ima to svojih prednosti, nastane to nekakvo takmičenje tko će se bolje i više rugati, tko će se zanimljivije namaškarati na taj dan kad maske padnu.
Da, napokon sam donekle dokučio sve to s maškarama. I dalje se neću maškarati, imam čak i opravdanje, zbog naočala je bilo kakvo stavljanje maske patnja, zadišeš se, zamagle se stakla, a brisača nema. Ali i dogodine ću otići i pogledati povorku, da vidim na koga je pao fažol sada da bude meta ruganja.
