Danas je četrnaesta godišnjica jedne od najikonskijih utakmica ikad odigranih u HNL-u. Utakmica je to kada je Hajduk, umjetno pogonjen političko tajkunskom scenom, na oduševljenje većine hajdučkog puka – pokazao zube Dinamu.
I bez obzira što se ja osobno ne oduševljavam baš tim periodom našeg kluba, urednik je danas poslao poruku i naručio članak s mojim sjećanjima na tu utakmicu. A kad urednik da zadatak, ja uvijek poslušam. Ako ćemo lagat. Ali to je druga tema.
Torcida je tih godina doživljavala renesansu, a bez obzira što se uglavnom nije oduševljavala onime što se događa oko kluba tih godina, na samoj utakmici je bila zaslužna za vjerojatno najspektakularniju koreografiju viđenu na ovim prostorima.
I iako je ta koreografija, ti legendarni papelitosi ono što svi uglavnom pamte, ta je utakmica zapravo bila prekretnica i nakon nje više ništa nije bilo isto, jer gazda hrvatskog nogometa je tada shvatio protiv koje energije se bori i tada je zapravo započeo s onim što je kasnije puno puta ponovio (i odradio skupa sa svojim jatacima i dalmatinskim kvislinzima) – Hajduka treba lupit po glavi čim je pomisli dignut iznad površine.
O samoj utakmici ne treba puno pričati – Bebek se usudio svirati čisti penal za Hajduk, Ibričić je zakucao bombetinu u rašlje, Hajduk je pobijedio, ali to je bila pobjeda u jednoj bitci, a izgubio je nakon toga Hajduk ne samo rat za titulu nego je izgubio i prigodu da se približi Dinamu u sljedećih x godina.
Oni mlađi, koji se toga ne sjećaju, ne mogu niti zamisliti kakva je medijska mašinerija upregnuta po završetku te utakmice. Netko neupućen bi u danima nakon te pobjede Hajduka mogao pretpostaviti da se na Poljudu te večeri događalo u najmanju ruku ono što se dogodilo na Maksimiru onog svibnja kad je Arkan doveo svoje društvo na izlet u Zagreb.
Uz halabuku oko divljaštva, opasnih papirića, porciju su dobili i sudac Ivan Bebek, koji više nikad nije ponovio greške iz te utakmice i u budućnosti dobro znao gdje se veže konja; ni majka Blažičko nije bila pošteđena, a gospon Ivica je nakon toga od solidnog TV komentatora postao uspješan poduzetnik i katastrofalan TV komentator, ali vezivati konja nikad više nije pogriješio.
Vjerovali ili ne, ali tada je Dinamo tražio strane suce, a likovi koji su vodili Hajduka su se uhvatili na tu venecijansku ješku i sve izjavljivali vjeru u hrvatske suce.
A do kraja sezone smo vidjeli kako izgleda mordorska pravda u izvedbi hrvatskih sudaca. I gledamo to od tada.
Naravno, likovi koji su tada vodili Hajduka nisu bili dorasli ni najosnovnijim zadaćama, taj tobogan kojim su Hajdukove financije iz ogromnog plusa koji mu je omogućila sprega politike i hrvatskih tajkuna bacile u debeli minus u rekordnom roku spada u anale hrvatske nesposobnosti i to je zapravo ono čega se ja sjetim kad pomislim na tu utakmicu.
Imao je Hajduk tada jaku momčad, preplaćenu i ne baš fenomenalno izbalansiranu, ali ono što je ključno – Zdravko Mamić je shvatio poruku koja je došla iz srca sjevera. I više se nikad nije doveo u situaciju da mora gasiti požare zbog vatri koje su se rasplamsale u Splitu, od toga dana je onemogućio da se upali i šibica južno od Svetog Roka, zapravo da uopće i postoji šibica.
A domaći kvislinzi su mu dali ruke obilato, zajedno s hrpom nesposobnih likova, koje smo često i sami birali i klicali im uz to.
Ono što je bilo najbolje od Hajduka te večeri je preživjelo. I nešto kasnije pokazalo snagu koja ipak daje neku nadu za budućnost.
