Ustavni sud danas je odlučio biti faktor u parlamentarnim izborima u Hrvatskoj potvrdivši tako finalno da se radi o instituciji koja je politički obojana te da kao takva ne može zauzeti poziciju neutralnog regulatora ustavnih pitanja. I to je najveći poraz političke situacije u posljednjih tjedan dana. Prvi put od 1999. godine dolazimo u situaciju da se povlači pitanje priznavanja ili nepriznavanja izbornih rezultata.
Nakana s ovim tekstom je od početka bila da se uhvatim u koštac sa svim tumačenjima Ustava i kako je hrpa ljudi ispala poprilično redikulozna. No, ovakva odluka, odnosno upozorenje Ustavnog suda sve je pomaknulo na jednu drugu stranu. HDZ kontrolira Ustavni sud, to je već neko vrijeme jasno, a ovakvim nastupom, za koji će politolog Čular kazati kako je dolijevanje ulja na vatru, pokazale su se tendencije. Koje su jako loše.
Kad se pogledaju događaji posljednjih nekoliko mjeseci, vrhu HDZ-a postalo je od životne važnosti tko će kontrolirati pravosuđe nakon izbora. Takav stav svakog neutralnog tjera da se zapita koliko je novca ukradeno iz fondova za oporavak od potresa. Jer ne može biti ikoji drugi razlog za silovanje pravnog poretka na ovaj način koji se radi u posljednje vrijeme. Kvragu, ljudi, glavni je državni odvjetnik prisegnuo, ali na posao i dalje odlazi na Visoki kazneni sud. Ustavni sud tu se nije oglasio iako ima materijala jednako kao i za Milanovića.
Da se razumijemo, odluka o zabrani sudjelovanja predsjednika u kampanji logična je koliko god Ustav bio nedefiniran po tom pitanju i koliko god HDZ već bio koristio predsjednike u kampanji, uključujući i one famozne iz 2000. godine, kad je Pavletić bio kandidat na listi. No, način na koji je to Ustavni sud napravio, ta latentna prijetnja kroz upozorenje, otišlo je izvan okvira demokracije u njenoj srži. Koliko god Milanovićevo hvatanje krivina po pitanju Ustava bilo problematično, Miroslav Šeparović i njegova bratija danas je sve to makla iz nekih okvira. Čak i kad se makne da im je tumačenje odluke, odnosno upozorenja, na dosta tankim osnovama.
Zapravo ovdje treba raskrinkati pozadinu svih zbivanja. Već više od pola godine HDZ nastoji okupirati pravosuđe, a ako baš u tome ne bi uspjeli, onda bar da se spriječe neke istrage. To ide do razine da im je to bitnije od samih izbora. Poučeni hrvatskom praksom, to znači samo jedno, u proteklo vrijeme dogodio se prijenos državnih novaca pojedincima, vjerojatno iz fondova za oporavak od potresa. I sad je potrebno zaustaviti pravosuđe da prčka po tome. I pogotovo europske tužitelje, nad njima se nema stvarnog utjecaja.
Ustavni sud tako je odlučio biti alat HDZ-a, prijetnjama o poništenju izbora ostavlja mogućnost da spriječi promjenu vlasti, što bi, budimo realni, izazvalo nerede. Takva idiotarija kuma Vladimira Šeksa i njegovih ljudi unutar Suda u normalnom je društvu neprihvatljiva. Sada se već postavlja pitanje smislenosti postojanja Ustavnog suda, to nije nešto što se sitnim promjenama Ustava i prebacivanjem nekih tumačenja na Vrhovni sud ne bi moglo promijeniti nabolje. Dapače, ako se ikada hrvatska demokracija stabilizira, bit će krajnje legitimno pitanje je li Hrvatskoj potrebna ta institucija s ovim načinom organiziranja i troškovima.
Da rezimiramo, Zoran Milanović siluje Ustav, HDZ već mjesecima siluje Ustav, Ustavni sud počeo je silovati Ustav uzimajući si pravo da rade nešto što nije njihov posao, većina ustavnih stručnjaka siluje Ustav. U jednom trenutku svi se oni moraju sjetiti da je suveren Republike Hrvatske narod i da jedini on može zapravo što hoće na kraju. A da su njihove mogućnosti ograničene legislativom i dobrom voljom tom istog naroda. Kakav god bio.
U konačnici, ova situacija ide na mlin Zorana Milanovića, čija teza „ili mi ili oni” zapravo dobiva steroide ovakvim stavom Ustavnog suda, kojem je zbog spleta ovih okolnosti teško ne pokazati pod čijom je kontrolom. Jasno je da će to dodatno motivirati one nezadovoljne trenutačnom vlasti. No, u konačnici, sve ovo što se događa posljednjih dana pokazuje da još nismo zrela demokracija i da je kod nas previše stvari u zraku. Pa i ona što tužitelj smije ili ne smije napraviti. To je priča za jedan drugi tekst, o onima blizu korita i stoki sitnog zuba.
