Već tjedan dana traje topnička priprema, subota će biti Armagedon, Sunce će zapravo biti induktorska ploča i gotovi smo svi. Bar oni koje ne skuva noć prije, ona će biti ka iz pakla, samo malo sparnija. I mi smo pisali o vrućinama, jebiga, moraš, stvarno je vruće, al ajd, valjda nismo djelovali kao petparačka novina kojoj je ispod časti dati slike golih djevojaka za čitanost pa samo najavljuju toplinski kraj svijeta.
A sa svih strana stižu me te informacije, plaše me ka Banožića Milanović. Jer trebate razumjeti, meni toplinski val traje od 1. ožujka do 15. studenog. Od Osmog marta do klanja gudina, reklo bi se prije. Gospođa s kojom sad dijelim brak prvi me put uopće vidjela u dvorani splitskog FESB-a na nekoj tribini, kraj studenog, a ja u kratkim rukavima, mislila prvo da pobjega netko iz podruma Firula. Da sam od onih koji se spremaju za sudnji dan ne bih u garaži imao po tone konzervi, 200 kila riže, Remingtonku i dvi iljade metaka, nego bih spremio par ventilatora i bar dvi mobilne klime. Šta će ti mesni narezak i čajna pašteta ako umireš od vrućine.
Pa takvog mene još uzeo strašiti i Vakula. Veli, ima tu novinarskog senzacionalizma, ali ima i vrućine, stvarno će biti najvrućije, kao ikada, u dosta mjesta. Pa de me ne jebi, Vakula, il je senzacionalizam ili će biti najvrućije ikada zaista! Kakve su ti to finte ka ispast ću kul i ozbiljan, al ću najaviti pakao, to diže share.
I tako, dolazi ova noć, ja na nekim klapama, novinarski zadatak, stvarno je sparno, razmišljam hoću li zvati punčenovg priku, čovjek se bavi klimama, da mi interventno instalira još jednu za noć, Vamo ovi na bini pivaju “Sutra će te ponit nji šest“, a ja se mislim da je dobro ako uopće dočekam sutra. I zašto ćete ljude tlačit, šestorica da se sataru po ovom vrimenu.
Došao kući, odmah se izvikao na zakonitu gospođu, držala klimu na 24 stupnja, pa pomoga te dragi Bog, šta nisi vidila da Tomašević u Zagrebu spašava svit jer klimu drže na 25 stupnjeva, pa nećemo sad mi zajebat stvar i uništit atmosferu. Ako Senf Tomašević može živjeti s klimom na 25, mogu i ja, pa kud puklo. Kratka je noć.
Klima lagano drnda, čujem je ja kroz san, umirujući je to zvuk, fanfare sreće, smijem se vrućini, iako bi volio smanjiti na 23 il 24 stupnja, al jebemu, neću izdat šemu, spašavamo svit. Prid zoru se budim, orzo od jučer viče da hoće van, u procesu kao svaki meteopata odem na Državni hidrometeorološki zavod, bacim oko na noć i sinjam da zapravo i nije tako strašno. Da je ovog lita već bilo vrućije. Mislim, nije za obuć duge gaće, ali nije ni pakao na zemlji.
Onda shvatim da je to kao s terorizmom. Znate ono, dojam je da ga sad ima pun kuki i još šesnaest. A ima ga manje nego prije 40-50 godina, kad su harali Palestinci, Baader Meinhof, Frakcije Crvenih brigada, IRA, ETA i još hrpa akronima po Latinskoj Americi. Ali tada nije bilo interneta. Pa se čini da je danas gore. Jer stalno pričamo o tome.
Iz Ploča sam. Bio sam tamo u blizini kad je 1981. godine izmjereno rekordnih 42,8 stupnjeva, do danas nedodirljivo kad je vrućina u pitanju. Da se danas to dogodi, vjerojatno bi i Otvoreno bilo, Smrtić bi ga radija, naravno. Otac je ima Ladu 1500, to je ona kutijasta, samo četiri brzine i amortizeri šlepera, znaš točan broj kamenčića koje ste prešli na cesti. Svaki vikend bi išli na selo, u toj staroj Ladi koja ne da nije imala klimu, bože moj šta je to, nego ni ono provjetravanje nije radilo dobro. Mislim, radilo je ono dobro, samo je puštalo zvuk pokvarenog saksofona non stop, možda te provjetri, ali i uništi sluh. Tako da je jedina klimatizacija bila ona prozorska, iako i ona s ograničenjima. Prozori na livoj strani nisu se smili otvarat, mislim, jesu, ali onda bi trebalo svaki put ići kod automehaničara da ih zatvori.
Sve se to preživilo, malo se više znojilo, nema veze, to je rješavalo pranje, doduše, ne tuširanje, troši previše vode, a na čatrinju smo priključeni, nego braco ulij u lavor i peri se. Raženta može tušom, ali brza. Ali bili smo napredni, bez da nas je itko upozoravao preko interneta znali smo da treba više piti kad su vrućine. I ne ići u podne na plažu, to je bilo za Čehe rezervirano, pa bi se navečer uputili pod prozore soba njihovih, da slušamo jauke i smijemo im se.
Srića da nije bilo tog interneta, po medija bi me uvjerilo da zapravo moram umriti obzirom na meteorološke uvjete. Ovako sam preživio pa se sad moram nositi s time.
