Dolazak u Bol cestom iz pravca Gornjeg Humca jedan je od najljepših bajkerskih doživljaja u Hrvatskoj.
Još u doba kad sam se po Braču vozio Zikom, alias Tomos automaticom, pa mi je najbliža benzinska pumpa bila ona bolska, imao sam običaj nakon Grabica, to vam je ona visoravan na prelasku iz pučiške općine u bolsku, kada cesta zaranja prema moru i nastavlja se nešto manje od deset kilometara nizbrdo prema Bolu, ugasiti motor i tako u tišini samo uživati u pogledu i vjetru u kosi.
Da, tad je, na prelazu iz osamdesetih u devedesete bilo normalno imati dugu kosu, a kaciga je bila za radnike, ne za vozače motora. Luda vremena.
Jučer nisam skinuo kacigu, sad sam puno stariji i pametniji, i znam čemu služi pojas, a bogami i kaciga, ali ugasio sam motor i uživao.
To plavetnilo i pogled prema Hvaru koji puca s lijeve strane dok se spuštam prema Bolu me uvijek ostavi bez daha i svaki put sam pun strahopoštovanja prema ljepoti koja nas okružuje, a koju vjerojatno nismo ni zaslužili, ovakvi kakvi jesmo.
Pred kraj tog spusta, ili možda s obzirom na broj zavoja ipak veleslaloma, ispod oznake koja vas pored ceste obavještava da se približavate Bolu, kočoperi se bijela tabla na kojoj je popis godina u kojima je taj brački biser osvojio titulu turističkog prvaka.
Onako u brzini nisam pobrojao sve titule, ima ih poprilično, ali izblijedjela je malo ta tabla, podsjetila me malo na onaj zid iza semafora na Poljudu, jer već sedam godina Bol čeka novu titulu.
Pao mi je na pamet Igor Štimac koji je svojedobno bio važan faktor bolskog ugostiteljstva, ali sam se sjetio da je paralela možda ipak besmislena.
Na ulasku u Bol, imam privatnu obavezu zastati pored onih ruševina u predjelu koji se zove Podbarij, svojedobno zaštićeno spomeničko područje, podsjetnik na događaje nakon bolske fijere Gospe od Sniga 1943, kad su lokalne djevojke pozvale talijanske soldate na ples, a lokalni momci onda upali u polupraznu kasarnu okupatora i razoružali posadu, a onda par dana kasnije neki drugi Talijani u crnim odorama spalili pola Bola i još nekoliko bračkih mjesta.
Nakon promjene vlasti, počela je obnova tih kuća, ali još ih ima nekoliko kojima samo zidovi strše uvis, bez krova, a kako jedna od njih pripada i mojoj obitelji, red je red.
I zanimljiv je taj kontrast – moderne kuće obložene predivnim bijelim kamenom ukrašene najmodernijim klima uređajima i satelitskim antenama, koje se naslanjaju na odavno posivjele zidove spaljenih kuća.
Nakon što sam, tradicionalno, napunio tank na bolskoj rivi, javljam se jednom poznavatelju bolskih prilika i razgovor je gotovo pa konspirativan, pokušavam doznati gdje mogu sjesti, jer znam da stari Boljani dobro paze u koji će lokal sjesti na kavu.
Dobivam popis, svake godine sve kraći, jer broj lokala koje drže domaći ljudi u toj zemlji Dembeliji za ugostitelje može stati na prste jedne ruke.
Sjedamo kod Bagera, ispod stare Murve kao pravi Hajdukovci i započinjemo priču. Svakidašnju jadikovku, da parafraziram dragog Piksija.
Pokušao sam doznati kako to sve skupa izgleda, a nakon nekog vremena sam saznao da ništa ne razumijem, ali da ona moja paralela sa Štimcem možda i nije bila toliko promašena, jer Onaj Čije Ime Ne Volim Ni Spominjati, tj. ljudi bliski njemu su zadnjih godina očito poprilično jaki u mjestu mojih predaka.
Nakon što mi je prijatelj sve objasnio, a ja ništa nisam shvatio, jer mi je zvučalo nevjerojatno, prošetao sam malo po mistu, posjetio sam i ono važno mjesto na kojem se Onaj Kojeg Ne Volim Ni Spominjati nenadano okupao, pa sjeo na šentadu ispred butige i malo provocirao lokalne penzionere koji su gledali u brodove i turiste, nezainteresirani za tipa koji sjeda pored njih.
Uključujem se u razgovor, trudeći se izvući iz sebe svaki brački gen i pokazati naglaskom da sam domaći i da mogu imati povjerenja u mene, ali Boljani, barem oni stariji očito vrlo otvoreno pričaju sa svima o svemu.
Kad sam spomenuo to nenadano kupanje od prije pet godina, jedan od njih se gorko nasmijao i rekao mi – je, onega malega su proglasili luđakon i divjakon, a on je učini ča bi svaki od nas triba učinit svaki puta kada vidi jednega od tih. Sve su to lupeži, sinko...
Pitao sam ih za niz godina bez titule, ali nisu se dali isprovocirati, dobio sam valjda najčešći odgovor s dalmatinskih šentadi – ajde ti zajebaji nekoga drugega…
Bio sam znatiželjan i oko nove vlasti u mistu, dobio sam odmahivanje rukom – ma sve ti je to isto, ova nova mola je puno govorila, ali malo je učinila.
Ostavljam bolske veterane na miru i idem dalje, sjedam u drugi lokal dok čekam da sunce dovoljno padne kako bih se uputio prema Zlatnom Ratu, jer samo luđaci (a ima ih more, ne možete vjerovat) se tamo kupaju prije nego sunce izgubi svoj sjaj, a tamo od konobara, jednog od rijetkih sa bračkim naglaskom u Bolu doznajem jednu lijepu pikanteriju.
Kaže on meni – znaš kako mi u Bolu znamo je li se neki od naših proda onima? Pa objašnjava – kum od kuma od Onega ti ima salon auta. I onda kako koji Boljanin dotira novo auto te marke, mi znamo da je upa u dil sa njima...
Ništa mi više nije bilo jasno, a sve mi je bilo jasno. Taj prividno mirni suživot ogorčenih lokalaca i hrvatskih tajkuna, hohštaplera i velevažnih poduzetnika u Bolu je nešto što prosječnog turista uopće ne zanima, a i ja sam se u jednom trenutku upitao zašto se time zamaram kad mogu otići do Zlatnog Rata i u uvijek friškom i čistom moru zaboraviti na sve.
I odlazim, momak pored rampe me pokušava usmjeriti na skupi parking, ali po majici sa crveno – plavim natpisom o slobodi shvaća da sam domaći i pušta me da ostavim motor pored ceste besplatno, i već za koji minut uživam na najljepšoj plaži svijeta. Kakva Copacabana, kakvi bakrači.
Uživam doslovno do mraka, a iz Bola odlazim ipak bez da sam uspio isprati onaj ružan predosjećaj sa sebe, svoj ljepoti usprkos.
