Urednik već nekoliko dana pokušava napisati suvislu analizu najnovije eskalacije nasilja na istoku Mediterana, što definitivno nije jednostavna zadaća, s obzirom da je riječ o sukobu koji postoji praktično tri tisuće godina.
Mi večeras imamo puno lakši zadatak, mi ćemo pisati o miru. Za početak – sjetit ćete se članka koji je i urednik, par mjeseci nakon početka ruske agresije na Ukrajinu već iscrpljen analizama tog rata, posvetio onome što je u svakom ratu zapravo najvažnije, činjenici da je riječ o živim ljudima, sudbinama običnih ljudi sa njihovim snovima, željama, ljubavima i nadanjima.
I kako god okrenete, koju god zastavu odabrali za svoju, s druge strane su baš uvijek neki drugi ljudi, zapravo isti kao i ovi drugi, a razlike koje ih dijele su samo te neke nametnute od onih kojima je obično najvažnija samo njihova guzica. I ono što je pokriva, naime džepovi koje trebaju napuniti, pod svaki cijenu.
I pod cijenu života. Tuđih, naravno.
Spot koji smo odabrali za hit dana je star, a priča o kojoj priča je vjerojatno jedna od najtežih za razmišljanje, u tom prvom svjetskom ratu (za kojeg su ljudi u to doba bili uvjereni da je zadnji ikad) su oni koji su proveli vrijeme na frontama polako počeli shvaćati da ginu poprilično uzalud.
Pa se masovno počeli miriti i dezertirati, a onda su ih gazde još masovnije počeli slati u smrt, sve za nekih sto ili dvjesto metara polja negdje u Flandriji.
I traje ta priča oduvijek, i očito će trajati i dalje, jer ljudi nikako da shvate ono što je sam papa ovih dana poručio – svaki rat je sam po sebi poraz.
I zapravo bi oružje trebalo isključivo upotrebljavati kad netko predloži nekakav rat. Upucat tog prvog, da drugome ne padne na pamet predložit nešto slično.
Da, utopija, ali nekako se baš loše osjećamo kad gledamo scene kojih smo se, nažalost nagledali dovoljno i doma u ne tako dalekoj prošlosti pa nam ostaje samo maštati.
