Točno je godina dana otkako je počela ruska agresija na Ukrajinu, u ranu zoru 24. veljače prošle godine ruska je vojska uputila salve raketa na ukrajinsku vojnu i komunikacijsku infrastrukturu nakon čega je uslijedio ulazak pješačkih jedinica, nekoliko zračnih i pomorskih desanta te avionska bombardiranja. Godišnjica je tako direktne agresije, ali netočno je reći da je tada započeo rat.
Naime, Rusi zapravo u Ukrajini ratuju od 2014. godine, kad su specijalnim snagama bez oznaka okupirali Krim, a potom potaknuli dvije svoje marionete da pokrenu pobunu u Donbasu. Kad je bilo jasno da pobunjenici nemaju snage zaustaviti ukrajinsku vojsku, Rusi su se i tu operativno uključili. Prema podacima zapadnih obavještajaca, na području Donbasa bilo je oko 8.000 ruskih vojnika u svakom trenutku, riječ je o veličini dvije brigade, a te su snage bile ključne da Ukrajina prvih tjedana tog sukoba ne stekne kontrolu nad Donjeckom.
Dakle, prošla je godina od direktne agresije na Ukrajinu, ali prije četiri dana ušli smo u desetu godinu sukoba. I nećemo se u ovom tekstu puno osvrtati na događaje u proteklih 365 dana, najbitnije smo ionako već obradili, poput ključne obrane Hostomela prvi dan agresije, opisivanja kako je HIMARS bio oružje koje je promijenilo tijek rata, u krajnjoj liniji pružanja slike i djela Valerija Gerasimova, osobe koja je možda i najodgovornija uz Putina za potpuno krivu premisu kako će se Ukrajinci brzo predati osloboditeljima Rusima. Više ćemo se sad osvrnuti na to što je ova agresija promijenila u godinu dana kako u Ukrajini i Rusiji tako i u svijetu.
VOJNI SEGMENT
Mnogo toga promijenilo se ovih godinu dana u pogledu vojski, kako onih koje izravno sudjeluju u ratu tako i onih diljem svijeta. Prije svega, Ukrajina je prošla ubrzanu modernizaciju, onu tehnološku, ali i zapovjedno-logističku. Došlo je do situacije da su ruskim superirornim brojkama suprotstavili moderniju tehnologiju i efikasniji NATO-ov sustav zapovijedanja, nadzora i vođenja. Kako rat traži improvizacije, još je uvijek to jedan vojni miks svega i svačega, kalibara, ustroja, opremljenosti. No nepobitna je činjenica da je ukrajinska vojska trenutno modernija od ruske. Da nije tako, ne bi ih uspjeli zaustaviti.
Rusija je s druge strane dopustila svijetu da vide sve njihove vojne slabosti. Naivan vojni plan napada razgolitio je naknadno sve ono loše u njihovim oružanim snagama i pokazalo se da su godinama bili tako korupcijski premreženi da je za njih Hrvatska obećana zemlja po tom pitanju. Podsjetimo, oni još uvijek nemaju pojma gdje im je nestalo milijun zimskih uniformi. Milijun. Netko se tijekom prethodnih godina dobro obogatio na tekstilnim poslovima.
Rusija je trenutačno u raskoraku i morat će se dodatno adaptirati. Njihov sustav razvoja modernih oružja dok istovremeno imaju napadnu taktiku masovnih frontalnih napada, što se i u Drugom svjetskom ratu držalo zastarjelim, jednostavno nije međusobno kompatibilno. Raketni resursi pokazali su se uspješnim u tehnološkom smislu, supersonične i hipersonične rakete dokazale su da ih je jako teško zaustaviti. Mora se poklopiti masa preduvjeta da protuzračna obrana uopće može djelovati protiv nadolazećih Kalibra, Iskandera i Kinžala. Nisu neoborivi, ali su jako blizu tome. No, dok se god upotrebljavaju samo za uništavanje energetske infrastrukture, njihov učinak na ratovanje u užem je smislu minoran.
U svijetu je pak ovaj rat doveo do toga da se promijenila paradigma gledanja na vojsku. Jednostavno, nitko nije bio spreman na pravi veliki rat, u ovu godinu dana uočilo se kako neke stvari treba mijenjati. Prije svega, nastala je ogromna nestašica topničkog streljiva. Iako su mnogi naricali kako svijet pogoni vojno-industrijski kompleks, taj je kompleks toliko zapravo poslovao s državama da u ovom trenutku tek dvije i možda treća država na svijetu uopće imaju dovoljne zalihe streljiva.
Dvije Koreje imaju dovoljne zalihe i možda još Izrael. Svi drugi, uključujući i Rusiju koja se skladištenjem spremala za rat s Ukrajinom, traže gdje kupiti zalihe streljiva, prije svega onog topničkog od 155 milimetara. Amerikanci su reagirali brzo, podižu svoje proizvodne kapacitete i oni bi na pristojnoj razini trebali biti do 2025. godine. Zanimljivo, brzo i efikasno reagirale su i Češka i Slovačka, koje će postati europski hub za topničko streljivo kako stvari sada stoje.
Velika je promjena i u samom razmišljanju o oružanim snagama. Europa je shvatila da je Putinov režim spreman poremetiti sigurnosni sustav nastao nakon Pax Americane, da je jednostavno spreman na agresije. Što je dovelo do eksplozije ulaganja u vojsku. Nijemci dižu budžet za 100 milijardi eura u nadolazećim godinama, a Poljska je naradikalnije reagirala jer smatra da je gotovo pa neposredno ugrožena. Vojni budžet podigli su na više od četiriju posto dok NATO-ove smjernice kažu da je preporučljivo najmanje dva.
Do 2022. godine većina se država mučila kako dosegnuti taj postotak. Ono što Putina u njegovim imperijalističkim težnjama treba zabrinuti, jest da je Poljska u ovom trenutku dosta moćnija vojna sila od Ukrajine. A s njom ne mogu na kraj. Ono što je Rusija neupitno doznala u ovih godinu dana, jest da nema nikakve šanse u konvencionalnom ratu s NATO-om. O onom drugom ratu u sljedećem ćemo poglavlju.
NUKLEARNI DETANT
Koliko god bilo i ironično, nuklearno oružje ključno je bilo za pola stoljeća vojnog detanta istoka i zapada. Saznanje da drugi ima sustave sudnjeg dana spriječilo je direktne konfrontacije. SSSR aktivno je pomagao i Sjevernoj Koreji i Vietkongu u ratovima koji su vodili Amerikanci na tim prostorima, mnogo aktivnije nego što to sad zapad radi s Ukrajinom. Amerikanci su pak ulagali u afganistanske postrojbe koje su se tukle sa Sovjetima gotovo deset godina. I u desetljećima nakon toga naučili da u realpolitici neprijatelj tvog neprijatelja nije uvijek tvoj prijatelj, dvije su zgrade u New Yorku izgubili za potvrdu te istine.
Rusija je poremetila nuklearni detant, prvi put netko je počeo prijetiti nuklearkama. Doduše, napravili su ogromnu grešku u koracima. Jer nakon pete prijetnje postalo je svima jasno da je riječ o praznim riječima. Putin jest psihopat, ali nije spreman žrtvovati samog sebe. A bilo kakva upotreba nuklearnog oružja bio bi njegov kraj, na ovaj ili onaj način.
Ovaj rat doveo je do još jedne stvari. Više se nitko neće odreći atomskog oružja ako ga posjeduje. Ukrajina je jedina u povijesti koja je posjedovala nuklearne bojeve glave, kojih se odrekla u korist Rusije za garancije sigurnosti. Te garancije na kraju su bile mrtvo slovo na papiru, a Ukrajini je jasno da ih Putin nikad ne bi napao da su ostali u posjedu tog oružja. Takvim raspletom postalo je jasno da se više nitko neće odreći nuklearki.
POLITIČKA SITUACIJA
Rat je radikalno promijenio politički smjer Ukrajine. Potez Zelenskog prvu večer agresije, kad je odbio otići iz napadnutog Kijeva i poručio da njemu treba oružje, a ne prijevoz, pretvorio ga je u političku ikonu ne samo Ukrajine. Predsjednik kojem je opadala popularnost pokazao se najvažnijim elementom u turobnim vremenima i zapravo je pomogao izgraditi moderno ukrajinsko društvo. Ono u kojem možete biti govornik ruskog jezika, ali biti i ukrajinski patriot.
U pozadini ratnih zbivanja Ukrajina prolazi političku transformaciju za koju bi u mirnodopsko vrijeme možda bila potrebna i desetljeća. Prije svega, riješili su se utjecaja proruskih struktura u administraciji, što nije bio nevažan potez. A za ove krajeve malo je i tužno kako Ukrajinci pokušavaju istrijebiti veliku korupciju čišćenjima obrambenog sektora. Oni koji pogoduju tajkunima, u najmanju ruku završe smijenjeni ako već ne procesuirani. Treba tu ipak reći da polazišne osnove nisu iste. Dok se kod nas krimogena privatizacija obavljala u vrijeme rata, Ukrajinci su tu pretvorbu i privatizaciju prošli desetljećima prije. Oni sad rat upotrebljavaju kako bi ispravili neke loše stvari iz tog doba.
Na svjetskoj sceni ovaj je rat doveo do polarizacije. S jedne je strane zapad, manje ili više objedinjen u podršci Ukrajini, uz jedno kukavičje jaje, Mađarsku. S druge je strane istok, heterogeno društvo u kojem Rusija nastoji voditi glavnu riječ, ali im vojni i politički rasplet ne ide u korist. Kina, kao drugi istočni igrač koji im je potreban za poziciju moći, ipak mnogo više važe što je za njih najbolje, pa sad zapravo nastoji sjediti na dvjema stolicama. Ekonomski je jednostavno previše vezana za Sjedinjene Države da bi si mogli dopustiti potpuni otklon.
MIROTVORSTVO
Ono je doživjelo zapravo najveće promjene u ovih godinu dana. Rasjeklo se na dva sektora, onaj koji je za beskompromisni prekid vojnih djelovanja te u svojoj što bi Rusiji dopustilo zadržavanje zauzetih položaja, te na onaj segment koji traži bezuvjetno povlačenje Rusa iz države koju su napali.
Jedan neobičan miks je u ovoj prvoj kategoriji, takozvana politička potkova pokazuje se istinitom u doba ratova. Ta teorija govori da politička podjela nije linearna na lijevo i desno, već je u obliku potkove pa se ekstremna ljevica zapravo približava ekstremnoj desnici. A činjenica je da su najveći pobornici nekog mira u kojem bi Rusima ostalo što su osvojili baš na krajnjim djelovima političkog spektra. Ne treba zaboraviti da su ruske službe godinama zapravo ulagale novac u te dijelove zapadnog društva te je nekad teško razlučiti gdje se samo radi o naivnim mirotvorcima, a gdje o ljudima koji imaju neku svoju korist.
S druge strane su mirotvorci koji u inzistiranju ukrajinske pobjede ne vide ništa nemirotvorno. Kao tipični primjer ove skupine moramo istaknuti njemačke Zelene, modernu ekološku ljevicu koja se izrazito zalaže za svu vojnu i ekonomsku pomoć Ukrajini.
Na kraju je istina da se ovaj rat vodi “do posljednjeg Ukrajinca“, kako vole kazati oni mirotvorci koji su za hitni prestanak borbi. No, u jednom griješe. Ne drže SAD i zapad pištolj na ukrajinskom čelu dok to traže, koliko god oni to pokušali tako prikazati. Pištolj drži Putin i ruski establišment.
BUDUĆNOST
Za kraj moramo parafrazirati neke domaće političare i kazati kako su sljedeća tri mjeseca vjetrojatno ključna. Rusi su kroz posljednje ofenzive pokazali da više nisu sposbni zauzimati veće djelove Ukrajine. Očekivana ukrajinska protuofenziva u sljedeća tri mjeseca pokazat će kakvo je stanje njihovih snaga po tom pitanju. Ukoliko dođe do pat pozicije, ona nikome ne odgovara. Ukrajini vojno, a Rusiji politički, postoji točka do koje i Putin može uključivati novo ljudstvo u rat, a da mu kod kuće ne nastanu problemi zbog toga.
S druge strane, u sljedeća tri mjeseca iskristalizirat će se koliko je Zapad spreman ići daleko s vojnom pomoći. Ukoliko do ljeta u Kijev počnu pristizati dalekometna oružja i avioni, jasno je da je Rusija izgubila rat. Tada će samo ostati pitanje koliko je ljudstva spreman žrtvovati Putin dok prihvati tu činjenicu.
