Dobio sam u protekla dva dana puno poruka s pitanjem zašto ne komentiram smjenu trenera. Moram priznati da sam se zamislio, jer izgleda da ti ljudi uglavnom ne čitaju moje članke.
Naime, smatram da sam o kontinuitetu i takvim odlukama toliko često pisao, da je stvar jasna. Čak sam i nekoliko sati prije smjene napisao što mislim o tome.
I sad jednostavno nemam potrebu. A ni volje, priznajem.
Dovoljno mi je pročitati sve naknadno pametne koji imaju što reći. Pa ću i danas pisati o budućnosti.
Hajduk ima strategiju. Hajduk ima nadzorni odbor, ima upravu, ima sportskog direktora i uglavnom sve ono što jedan klub mora imati.
Nedostaje mu nešto novaca i posljedično – nešto kadrova, od terena do ureda da bi bio klub kakvim ga mi želimo vidjeti, a s obzirom na nedostatak kvalitetnih informacija, uvijek i isključivo mogu pisati o dojmu koji imam kako to sve skupa funkcionira.
Ja odbijam vjerovati da je Lukša Jakobušić odlučio tko će biti trener.
Jer ako jest – stvar ne štima. Ja želim vjerovati da takve odluke donosi sportski direktor u suradnji s ostalim ljudima zaduženima za struku u klubu.
Predsjednik takvu odluku samo ima amenovati, ili eventualno odbiti ako se ne uklapa u financijske gabarite ili se kosi sa strategijom kluba.
Ja se iskreno nadam da će novi trener biti Mislav Karoglan, koji je očito programiran da to postane u budućnosti. Ili Marijan Budimir, ako je on taj. Ili netko treći tko je za to predviđen i pripreman unaprijed.
Baš kao što se nadam da će Lukšu Jakobušića na mjestu predsjednika uprave kluba naslijediti netko iz kluba, bilo iz Hajdučke zajednice bilo iz klupskih ureda.
Jer to je bit strategije, to je bit kontinuiteta.
Isto tako, Livaju jednog dana mora zamijeniti netko od sadašnjih juniora ili kadeta.
Ono što je bitno jest ciljeve uskladiti sa strategijom, a to je ono što me stalno muči. Užasno je teško ganjati prvo mjesto u mordorskom sustavu natjecanja, a uz to promovirati nekoliko mladih igrača.
Ono što ja konstantno ponavljam jest činjenica da Hajduk ima momčad koja može, ali joj za to trebaju puno ravnopravniji uvjeti natjecanja.
Onima koji ne vide da se prema Hajduku primjenjuju drugi kriteriji u odnosu na druge, ja doista ne mogu pomoći.
Isto kao što ne mogu oprostiti vodstvu Hajduka što tu činjenicu uporno ignorira.
Danas treba pobijediti. I svaki sljedeći put. Može li se to? Naravno da ne može, ponekad se mora i izgubiti. A odgovornost ljudi koji vode klub je ogromna, jer nije tu riječ samo o pobjedama i porazima.
Hajduk je više od kluba, i ne može se dopustiti da bilo tko radi ili igra sa manje od sto posto kapaciteta – od rezervnog braniča u kadetima do predsjednika kluba.
I na svima njima je da se zamisle – jer ne igraju za trenera, ne rade za predsjednika ili nadzorni odbor, nego za Hajduk. A nama to puno znači.
Onima koji to ne razumiju ne smije biti mjesta u klubu. Ni minute.
