Krenuo sam iz Splita na put prema jugu vidjeti taj Pelješki most, vidjeti i kako izgleda Pelješac ovih dana, namjera je bila provjeriti i legendarnu prugu Ploče – Trpanj, ali prije toga ipak sam odlučio otići do susjedne Bosne i Hercegovine, čuo sam i pročitao da se tamo ljute što su nam Kinezi izgradili most.
Od Rogotinskog mosta preko Neretve pa sve do prilaska Pelješkom mostu smo u koloni, ali za razliku od svih ostalih skrećemo desno i odjednom se nalazimo na praznoj magistrali, granični prijelaz kod Kleka pust kao da je veljača, a ne sam konac srpnja.
U Neumu potpuno neuobičajena slika. Umjesto gradića pregaženog automobilima, punog putnika u tranzitu – gotovo pa idilična slika dalmatinskog primorskog mista. Posebno što vas na tabli uz naziv grada u koji ulazite dočeka i ono nasprejano 1950.
Prvo što mi je upalo u oko – susreo sam desetak ljudi na motorima i skuterima – svi bez kacige. Nisam se raspitivao, razmišljao sam čak bih li uopće napisao ovaj pasus, da ne ispadnem druker ako ih policija sad počne kažnjavati, ali to je na koncu i za njihovo dobro, kaciga glavu čuva bolje od čizme ipak.
Ulazim na pumpu kupiti cigarete, još uvijek su osjetno jeftinije nego kod nas, a prodavač shvativši po naglasku da dolazim iz susjedne i prijateljske Hrvatske me šeretski upita – a što na mostu nisi kupio cigarete?
Popričam malo s njim, pumpaši su, uz taksiste – uvijek najbolji izvor informacija. Kaže – ma što ovi tvoji kolege pišu da ćemo propast sad kad je most sagrađen? Pa odahnut ćemo i procvast napokon. Ok, ovih par koji imaju kafiće na magistrali će sigurno osjetit pad prometa, al’ vidi apartmana i hotela kod nas, nije Neum samo ova magistrala. A i vidiš da si i ti odmah došao po cigarete, dolazit ćete vi i dalje.
A što ako uđete u EU, pitam, na što se on samo nasmije…
Dolazi čovjek na skuteru, frizura razbarušena, ne nosi ni taj kacigu i upada nam u razgovor – znaš kako ono Bosanci kažu jebeš zemlju koja Bosne nema? E pa mi ti ovdje kažemo – jebeš Dalmaciju koja Neum nema…
Sjedam na kavu, pitam mogu li platiti u kunama, namjerno provociram iako znam da mogu, a odgovor me ipak iznenadi – možeš, brate i u dolarima, francima i jenima. Samo nemoj dinare vadit, radije ću te počastit.
Nismo se dugo zadržali, jer posao je vodio nazad u Lijepu našu, puno toga je trebalo obaviti u kratkom vremenu, ali dojam na prvu je da u Neumu nema ljutnje zbog mosta, a posebno nema panike i straha od budućnosti, dapače.
Opuštena raja, kao da su pravi Dalmatinci. Ne znam ljute li se još na Dubrovčane što su ih prodali Turcima da bi sebe zaštitili od Mletaka, ali znam da se na braću iz Hrvatske, Slovenca i Kineze ne ljute što su sagradili most.
Krenuli smo prema Pelješcu, o tome u sljedećem nastavku.
Na ulasku u Hrvatsku ljubazna policajka je samo kimnula glavom, dok carinika nije bilo ni na mapi. A ja kupio samo dvije kutije cigareta…
