ne izlazim na rivu gledati maraton lađa jer me nerviraju prepucavanja, nečasne borbe i podmetanja u nečemu što bi trebala biti sportska zabava za svekoliki puk… nemam volje niti fotografirati, nema tu već dosta dugo ferpleja ni čojstva pa ni slike ne ispadnu dobre…
prije par godina gledala sam direktan prijenos na televiziji jer nisam mogla sići na rivu… tada su krovni suci ove dične manifestacije odlučili da ne smijem vjerovati svojim očima nego njihovim odlukama… tvrdili su da je to teorija zavjere jer nam hrt2 nije snimio neki tunel na nekoj desnoj obali gdje su naši stablinski momci mogli a nisu… i baš tu,na tom mjestu, koje hrt2 nije prikazao “naši” su dobili zlato, a ne ovi purgeri pomiješani sa neretvom koji su prvi prošli kroz cilj…
„ovi“ su sportski prihvatili odluku krovne udruge stručnjaka da se medalja dijeli sa drugoplasiranim stablinskim momcima, jer su zapravo oni prvoplasirani… i bi tako, dobili smo dvije zlatne ekipe…
medalju netko nosi kao ponos, netko kao kamen… neretva je nekada bila čista, hladna, bistra i neumoljiva… tom odlukom su je slomili neki ljudi u nekom uskom prolazu, na nekoj jebenoj desnoj strani s pravom prolaza…
bilo mi je žao divnih stablinskih momaka kojima je, zbog nestručnosti “stručnjaka”, izblijedio nepobitni zlatni sjaj srebrnog odličja, možda i zlatni sjaj zlatnog odličja… šteta, borili su se kao pravi neretljanski gusari…
za mene su maratonci tada odveslali posljednji krug, ne pratim ih više, ne silazim na rivu i ne palim tv, maraton sa tom mojom odlukom nije izgubio baš ništa…
evo, jutros mi uleti vijest da su sinoć na maratonu opet pobijedili zagrebački neretljani jer je stablinska lađa, u žaru borbe, skrenula negdje…
ovo je druga godina da su zlatni (ne broji im se ona podijeljenja zlatna medalja kada su stablinski momci ušli/nisu ušli u nekakav tunel)…
ako i dogodine budu prvi – dobit će trajno domagojev štit ili pehar ili nešto, jer se on dobiva nakon što se zlatom okite tri puta za redom…
po ovom tekstu vidite da nisam nikakav sportski komentator, stara sam i debela alapača koja piskara o onome o čemu pojma nema…
karma je kučka, samo takva…
fotografija je moja, od tamo neke godine, kada sam još fotografirala maraton lađa…
