Idemo odmah u glavu – da je kojim slučajem situacija obrnuta i da je Dinamo jučer imao bodova koliko Hajduk, a Hajduk onoliko koliko ih ima Dinamo – u medijima, a još više na društvenim mrežama bi gorilo od zajebancije na račun hajdučke euforije i prvenstvu koje je gotovo do Velike Gospe.
Jer da Hajduk ima pet bodova manje od Dinama, preciznije više od duplo manje bodova u ovom trenutku, to bi se smatralo nedostižnim, koliko god to sportski nelogično bilo.
Svi oni koji znaju zašto je to tako su duboko zgroženi hrvatskim nogometnim sustavom, ali njima ionako ne treba ništa objašnjavati.
Naravno, prvenstvo nije gotovo, doslovno je tek započeto, ali svima koji žele malo bolje razmisliti je jasno da Dinamo prolazi određenu katarzu, iskrenu ili ne manje je bitno, ali definitivno nisu u poziciji na koju su navikli.
Ipak, baš kao i košarkaški im pandan iz centra metropole, nikako da dotaknu dno koje zaslužuju, jer kako kaže ona američka sintagma – oni su too big to fail. I uvijek nekako izbjegnu kaznu, kozmičku ili onu pravno logičnu, uvijek se grad Zagreb ili netko drugi pronađe tko podmetne leđa.
S druge strane, Hajduk je morao tresnuti o pod, pa onda još propasti kroz nekoliko katova, pa mu se podmetalo noge dok se pokušavao penjati stepenicu po stepenicu, a svaki put kad je neku od tih stepenica pokušao preskočiti je propao još koji kat niže.
I nitko mu nije pomagao, dapače.
Osim onih luđaka koji su uporno trošili novac, vrijeme i energiju na njega, onih koji su gledali daleko u budućnost i odbili svaki pokušaj kompromitiranja, oni koji su odbili imenovati vodstvo kluba iz svojih redova i ustanovili model koji osigurava demokratske izbore, koji iako doista nesavršeni – predstavljaju ipak najbolje što je ljudsko društvo do sada uspjelo smisliti.
I Hajduk je sad prvi. Zasluženo, nitko mu ništa nije poklonio, predstavlja svoje članove i navijače koji su mu već dugi niz godina jedini štit, a taj štit je napokon postao imun na podbadanja i ruganja koja dolaze od svih ostalih.
Više nikoga nije briga kad se netko ruga da ulica vodi klub, jer hej, pa ima nas gotovo sto tisuća, a na stadionu nas je redovno trideset iljada, ljudi pa tko bi se kome tu trebao rugati?
I nije stvar u tome da će Hajduk ove godine biti prvak, a hoće, ili će dočekati jesen ili proljeće u Evropi, a hoće ili neće, jedno od to dvoje – nego je stvar u tome da je Hajduk na razini s koje će ga teško biti skinuti, može ići samo prema naprijed, a svi ostali će se morati dobro potruditi da ga dostignu.
Jer Hajduk od svojih navijača, što direktno, a što indirektno zarađuje desetak milijuna eura, ili više, sponzori imaju interes dati novac klubu, ne zato što su Hajdukovci ili što im je politički oportuno, nego znaju da će im suradnja s Hajdukom donijeti direktan prihod od tih stotinjak tisuća tipova i koji će preferirati njihov proizvod kad se povežu s klubom.
I zato, da parafraziramo jutrošnju izjavu dana – navikavajte se. Hajduk je na putu da postane prevelik da propadne.
A bili smo na rubu svojedobno i spasilo ga je samo nekoliko stotina najhrabrijih.
