slavilo se u parku, na trgu, kod rodbine – kao „besplatno“…
popijem kad sam vesela, navukli me na đintonik, svidio mi se okus, nemaš osjećaj da se alkoholiziraš, nakon treće ture otkazuju ti koljena bez najave, (ni nalik reumi, išijasu, nema boli, nema patnje), samo presječe, obori na stepenicu, klupicu, ali ti nastavljaš dalje živjeti s gornjim dijelom tijela…
u čaši đintonika plaćaš dva pića, slatkasto je, stave ti unutra bibera, trave, cvijeća, iskapiš ga učas, ispljuvavaš cijelo vrijeme zrnca bibera, travkica… ni trepnuo nisi, a valja opet do kućica gdje se toči… nastojala sam ih što rjeđe pohoditi…
kao staricu su me ispoštovali, donosali mi pića dok sam se gegala u ritmu muzike za ples, revala na sav glas s rukama visoko dignutim (u trijeznim fazama drugi mi prostiru robu jer ruke ne mogu dignuti, ramena bole za poludit)…
dobrostojeći ljudi jučer otišli raditi, ostavili mene umirovljenicu…
jutros me sve boli, zna li netko koliko traje detoksikacija i čišćenje od alkohola kojega natačeš pet dana, dan za danom…
danas ću donijeti neke odluke, ključne za zdrav i dobar život jedne dobrodržeće umirovljenice…
neću piti, neću jesti, sa kunama sam na nuli, sa eurima sam isto na nuli, nikada mi nije bio problem pretvarati (se)… očistit ću organizam od blagdanskih otrova, počet ću kuhati jebene povrtne juhice i piti čajeve kojima je prošao rok trajanja…
preživila sam prve dane nove, ako preživim cijeli faking tjedan – ne bojim se za godinu…
hepi nju jr
