Kad počnu umirati oni bliski godinama i s kojima si bio blizak, kreneš malo razmišljati. Parti je Denis Lovrović, fotoreporter s kojim sam proveo 16 godina zajedno u zagrebačkom dopisništvu Novog lista. A novinari crne kronike i fotoreporteri imali su nekako poseban odnos, zajednički gledate i dokumentirate najveća ljudska zastranjenja. Treba to nekako progutati, zatomiti u sebi onu potrebu da nekad i zaplačeš. Treba i zajednički blokirati urednike koji su često imali zahtjeve koji graniče sa zdravim razumom.
Brko, Čombe ili Lovre, kako ga se sve nazivalo, sa mnom je započeo jednu praksu koja se bila raširila dalje i na druge. Kad bi te urednik poslao da dobijete neku izjavu, priču od obitelji neke žrtve, jednostavno bi negdje sjeli na piće, bili 45 minuta u kafani i vratili se u redakciju s riječima da su ljudi odbili da pričaju. Nije nama bila nakana mijenjati novinarsku praksu, koliko god morbidna bila, nego nas je bolila nepravda. U centrali u Rijeci nisu išli na takve zadatke, “nemamo takvu praksu“, ali to ih nije smetalo da šalju nas. Brko i ja smo skontali da je onda ovakav način najbolja borba protiv licemjerja.
Čudan je bio taj odnos uredništva prema novinarima crne i fotoreporterima. Tako nas jednom poslaše na suđenje Vladimiru Zagorcu u Beč, ali neće se platiti spavanje, šta je to do Beča, pet do šest sati vožnje. I krenusmo mi tako u dva ujutro, ja nakon dva sata spavanja, a Lovre niti toliko, direktno iz programa na cestu. Odradili smo to, na povratku je Brko od umora fulao skretanje za Graz, umalo završili u Klagenfurtu, morali odspavati po ure uz cestu, da uopće stignemo u jednom komadu u Zagreb. Bar su nam čitavu dnevnicu dali.
Ostat će mi još jedna slika upamćena s njime, tamo iz vremena od prije 20 godina, privodilo se na sud Novicu Petrača zbog otmice sina ovog spominjanog Zagorca. Ciča zima, nos postaje kocka leda koliko je hladno. Izlazi Novica praćen s dva policajca, današnji glasnogovornik jedne institucije, a tih dana naš kolega poskakuje od uzbuđenja i urliče “snimi ga Lovre, snimi ga“. Lovre fotografira, sve je OK, ali avaj, kolegi iz Večernjeg pored njega baterije odoše kvragu. Ništa nije bio kriv, napunio ih je uredno, ali jednostavno u to doba su baterije bile takve da će na niskim temperaturama samo otkazati poslušnost ponekad.
Ali briga bi bilo urednike za to, slijedila bi nekakva kazna za nedonošenje fotografija. No, sreća je bila da se dopisništvo Novog lista tih godina nalazilo skroz blizu Županijskog suda u Zagrebu, svi smo otišli u redakciju, Denis je jednostavno desetak svojih fotografija prebacio kolegi na njegovu karticu. Jer u takvim situacijama to nije bilo pitanje konkurencije nego pitanje ljudskosti. A Lovrović je na kraju uvijek bio takav, ako si bio u problemu, unatoč svom i boemskom životu na trenutke, kad je stvarno frka panika na njega si se mogao osloniti.
Posljednjih pet godina kako sam se preselio 400 kilometara južno naši su se kontakti sveli na prepirke oko nogometa i povremeno žaljenje o putanji novinarstva. Morao je na svoje oči vidjeti moralnu i tiražnu propast Novog lista, medija koji je tridesetak godina na svoj način i on izgrađivao, nekako mu je to uvijek bilo krivo, da kraj bude takav. No, to je taj život, ode i u lošim smjerovima.
Novinare i fotoreportere smrt prati u stopu. O njoj se često izvještava, a i dosta se rano sastaju, kaže statistika. Pomaže tu i taj način života, neuredan, pod stresom. Brku je pratila bolest, to srce je uvijek bilo problematično, ali on je živio sto na sat i dalje, na neki način slaveći svaki dodatni dan koji je dobio. I danas, ako stvarno postoji to nešto gore, zasigurno već stoji za šankom nekog nebeskog Krole, Limba ili Melina i uz neizostavnu politrenku pive raspreda o životu i glazbi.
Adio, Lovre.
