Prvi put nakon dugo godina mi zimska stanka uopće nije napravila problem, baš mi je odgovaralo ovih nekoliko tjedana bez utakmica. Shvatio sam da i većina ljudi u mojoj okolini – a gotovo u pravilu je riječ o dugogodišnjim suputnicima kroz život koji su zaraženi istim virusom – već tjednima izbjegava razgovor o najdražoj temi.
Nisam ulazio previše u razloge zašto je to tako, ali posljednjih dana, od kad su počele pripreme, pa shodno time i utakmice, fokus se polako svima vraća na mjesto i počeo sam razmišljati zašto je ove godine to sve skupa drugačije, zašto čak ne padamo previše u afan ni nad nevjerojatnim brojkama koje se praktično iz sata u sat izbacuju iz odjela za članstvo.
Čak ni još jedan povratak velikog, ogromnog Nikole Kalinića nije previše uzbudio navijače, dovođenje jednog od najboljih veznjaka lige zadnjih godina je prošlo kao najnormalnija stvar na svijetu, a čak ni očekivanje dolaska Ivana Perišića koje je sad već izgledno nije više tolika senzacija.
Ok, to zadnje je poprilično uvjetovano njegovom ozljedom i upitnicima koji ostaju oko toga dolazi li on stvarno u Hajduk ili samo koristi Hajduka da bi se spremio za Euro, ali i dalje je neobičan mir oko svega toga.
A onda sam vozeći preko tisuću kilometara prije neki dan, dok smo slušali sve samo ne hajdučke pjesme, čuo Oliverovu pjesmu koja nema baš nikakve veze s Hajdukom. Mislim, nema stvarne veze, ali stih iz pjesme je jednom upotrijebljen za poruku sa sjevera i meni se u tom trenutku, dok sam vozio kombi po obroncima Papuka sve po magli i poprilično ledenoj cesti – svaka dlaka na tijelu nakostriješila, u glavi je prokuhalo, a leptirići su počeli ludovati po abdomenu.
Jer samo mi je u jednom kratkom, najkraćem trenutku u svemiru prošla misao koju izbjegavam već mjesecima – ono kad postanemo prvaci.
I onda sam shvatio.
Svi smo u tolikom iščekivanju da smo se umirili kao priroda pred oluju. I dobro je to, da se razumijemo, treba nam svima malo mira.
Ali za koji dan će početi. Počet će sve one manipulacije, spinovi i konkretni potezi struktura koji će to pokušat spriječiti. I mir će se raspršiti kao balon od sapunice.
Ja znam da će fokus i reakcija navijača biti na razini, znam da će čak i ova mala ali ipak jaka i otporna grupica medija koje ne spadaju u mordorsko-politički pogonjenu skupinu neprijatelja svega zdravog u Hrvatskoj znati opisati i secirati svaki taj događaj, ali nadam se da su na to spremni prvenstveno igrači, koji za razliku od nas ne smiju dopustiti da im to poremeti fokus, a tu je ključna – uprava kluba.
Oni su ti koji svaki taj potez moraju predvidjeti, pokušati spriječiti, ako je potrebno i javno prozvati – sve da bi sačuvali fokus momčadi na skupljanju bodova.
Blizu smo jednog od prvih ciljeva na dugoj cesti i ja sam i dalje uvjeren kako ćemo bit prvaci. Ali samo ako o tome ne budemo razmišljali dok ne bude matematički osigurano. A čak ni tad, jer uvjeren sam da će oni bez pardona pronaći pravilo po kojem momčad s najviše bodova ne mora biti prvak, vidjeli smo to već u juniorskim kategorijama, zar ne?
Dakle, čeka nas najteža borba ikad, borba u kojoj se sredstva neće birati, a ono što je najvažnije od svega, važnije i od te titule je da u toj najtežoj bitci koja nas čeka – ne izgubimo sebe. Da se ne spustimo na njihovu razinu, da nikad ne dopustimo da nas uvjere kako smo isti kao oni, a sačuvaj Bože da uopće itko i pomisli služiti se njihovim sredstvima.
A onda… Onda ćemo svatko na svoj način preživjeti tih nekoliko dana ili tjedana slavlja, pa nastaviti svojom Cestom mira i ljubavi.
Jer i ta titula će biti samo jedan trenutak u vječnosti, baš kao i sve do sada.
