Rokovi su bili jedan od razloga zašto je pisano novinarstvo nekad davno bilo mnogo pouzdanije nego je to ono današnje uglavnom interenet bazirano. Jasno, nije jedini, bitniji je danas klik, onaj koji je marketinška jedinica vrijednosti i koji generira sve one glupe tekstove sa sisama, guzicama i suzama, na koje ljudi klikaju iako cmolje da to ne valja i ostavljaju bijesne komentare pod postove.
No, to će biti za jednu drugu, detaljniju priču, sad ćemo malo o rokovima. Zašto su rokovi bili bitni? Znao si do kad moraš isporučiti tekst, u većini je slučaja to bilo 17 sati ako se radi nešto dnevno bitno, a ako je bio magazinska tema, dobili bi dan u tjednu do kojeg mora biti gotovo. I onda ste se trudili u okvirima svojih mogućnosti da podaci i zaključci u tekstu budu čim vjerodostojniji, da to ima smisla. Jer urednici će tražiti da bude tako, uvijek su ostavljali dovoljno vremena da sve pošalju na doradu ako nisu bili zadovoljni.
U jednom trenutku sve se počelo mijenjati. Internet je pomalo preuzimao čitanost, a pisani mediji su suludo zaključili da moraju pratiti njihov modus operandi. Pa su teme u novinama postajale sulude, tražila se brzina, tražile su se ljudske priče, a prodaja je opadala. U vrhu medija su bile persone koje to dvoje nisu dovodile u korelaciju, nisu radili zaokret poput recimo Economista, koji je svoju prodaju s dolaskom interneta povećao. Jer su smanjili broj tema koje su bile suporedive s Internet portalima, a povećali broj novinara koji se bave složenijim analizama. I pronašli su svoju nišu, povećali pretplatne brojeve.
Ali ne, domaći medijski šefovi su znali bolje od onih u Economistu. Oni su zaključili da treba ići dalje u eroziji kvalitete, a povećati provokativnost. Dodatno internetizirati novine. Veliki udio u takvom mišljenju su imale činjenice da nisu znali kako se transformirati i u paralelni internet medij, kao i zaraditi na takvom poslu. Nije pomagala niti neuređenost autorskih prava, portali su tekstove novina prenosili kako im drago, nečiji trud su rješavali s kopipejstom i par klikova na svojim proizvodnim platformama. Ispočetka su portali dnevnih novina služili uglavnom za prenošenje tekstova iz pisanih izdanja, što je bio pogrešan pristup. Em se nije davalo ništa novo, em su portali to držali jednom divnom besplatnom tržnicom. Hoćemo analizu zbivanja na Bliskom istoku? Ah, evo jednog dobrog teksta, daj ga prebaci. Bit će malo klikova, ne kao noge Severine, ali imat ćemo kao i ozbiljnost.
S vremenom se to promijenilo, urednici su od novinara tražili da s događaja direktno izvjeste na portal. Izgubili su se oni rokovi. I to je dovelo do pada kvalitete tekstova. Nikad ne možete napisati nešto na brzinu kao što ćete kad na miru stanete, sve provjerite i onda obradite. Samim novinarima se više onda nije dalo nanovo pisati tekstove za novine koje su već napisali za portal. A imali su i manje vremena, posao za portal ga je skraćivao onda za novine.
Sve to dovelo je do današnje situacije u kojoj su tiskani mediji postali skoro pa irelevantni. Uz par časnih iznimki koji se trude, većinom današnje novine ne donose pretjeranu dodatnu vrijednost. Prodaja je došla na smiješne razine, dva najveća tiskana medija je imaju dvostruko manju nego je imao Novi list u doba kad sam ja radio tamo i kad se nad tim brojkama kukalo da su niske, slabe i jedva dovoljne za opstanak (što je bila laž, ali o tom potom).
Na kraju smo Goran i ja nakon jednog pića u kultnom Kromu zaključili da ćemo pokrenuti ovaj portal baš jer mislimo da se može i treba drugačije. Da klik nema status božanstva u novinarstvu i da slika polugole Lile Bačić s Instagrama nije novinarska vijest. Koliko god to oku bilo ugodno i koliko god klikova donijelo. Možda ćemo propasti, nije isključeno, dapače, ali bar ćemo moći kazati da smo pokušali. Da smo se bili vratili na postavke novinarstva kad su postojali neki rokovi i kad se pazilo što se piše.
