Počinjemo s ovom rubrikom s pjesmom koja je pratila generacije i generacije Hajdukovih navijača. Bili su bili je na kraju, kad se zbroji i oduzme, pjesma koja je najviše označavala ovaj klub kroz desetljeća, uz Oliverovu Hajdučku. Koliko je bitna možda najbolje opiše jedan događaj iz tamo daleke 2014. godine.
Nije neka tajna da sam bio u ekipi koja je revitalizirala DPH Zagreb, nakon godina političkog poltronstva udruge koja je obavljala tu ulogu u Zagrebu. Ono što je možda manje poznato je da smo mi iz metropole bili okidač za druga Društva i da smo često ljudima objašnjavali kako se treba obaviti posao registracije, osnivanja i svega što to nosi. Pa su nas tako jednog dana pozvali u Dugo Selo, ljudi su shvatili da imaju dovoljno članova da sami pokrenu udrugu. I tako, dođe nas pet, kreće službeni dio, budući predsjednik kaže “A sad ćemo se ustati za himnu“. Bijeg od politike bio je jedan od razloga da smo sve pokrenuli i to s himnom nam je bilo, onako, malo previše za nekakvu udrugu. Zna se kad se himna izvodi. Onda smo se ustali, a krenulo je sa zvučnika “Bili su bili“. Kunem vam se, bilo je ljudi koji su stojeći pjesmu otpjevali s rukom na srcu. Nadrealna situacija.
Pjesmu je napisao Mijo Medak Anđin, Kominjanin koji je osjetio inspiraciju na putavanjima brodom iz Ploča u Split prije utakmice. Bilo je zanimljivo na tom brodu, znali su i oficiri JNA iz Ploča ići njime, a bila je masa Zvezdaša, poletjele bi šake jako lako. To se tada, u komunističkoj Jugoslaviji, nije toliko medijski problematiziralo kako bi danas, druga vremena.
Komin danas ima počast toj pjesmi, kad putujete magistralom drugom stranom Neretve vidjet će te da je čitav Komin na obali veliki mural s riječima pjesme. Kominska obala je Hajdukova. Lijep je to spomen na pjesmu generacija, koja će se vjerojatno pjevati i onog dana kad nikog od nas koji tu pišemo i čitamo ne bude. Pa stoga, nekako je prirodno da ona bude prvi hit dana. Ipak danas Hajduk igra posljednju domaću utakmicu u ovoj godini.
