ĆAKULONA br. I: Krešimir Krolo, sociolog
Na nacionalnoj razini imamo sve više elemenata koji ukazuju na devastaciju osnovnih demokratskih metoda i institucija. Godinama se devastira važnost Sabora, koji je postao mjesto dizanja ruku i jeftinog populizma, najčešće bez dubljeg sadržaja. Vlast ima namjeru i postrožiti Kazneni zakon ne bili smanjila mogućnost “zviždanja“, ali i stavili pod kontrolu onaj preostali dio medija. Policija se s druge strane sve češće otima bilo kakvoj vanjskoj kontroli, samo u posljednje vrijeme smo imali nekoliko uhićenih policajaca zbog fabriciranja izvještaja, ubojstvo djevojke u Osijeku gdje su u se u najmanju ruku mutno ponašali, a kao šlag na tortu je njihova čudna reakcija na udes koji je skrivio Mario Banožić. Premijer se pak u nekim situacijama čak i izruguje demokratskim uzusima, izmislio je i pojam “netema“. Kako smo došli u takvu situaciju, je li to odgovornost primarno vladajućeg HDZ-a, ili i oporba nosi svoj dio krivice, a možda i pasivna javnost? Ima li nade da bi moglo biti bolje?
S jedne strane gledamo procese koji su specifično „naši“, odnosno lokalni, s druge strane gledajući primjere u liberalnim demokracijama diljem svijeta, teško se oteti dojmu da bi 2024 godina mogla biti godina u kojoj takva vrst političkog poretka predstavlja endemsku, a ne rasprostranjenu pojavnost.
Što se tiče konkretno Hrvatske, u nekoliko navrata proteklih desetljeća gledali smo pokušaje okrupnjavanja moći vladajućih garnitura i uklanjanje kontrolnih mehanizama zlouporabe upravljačkih pozicija. Medijska scena je već dugo u svojevrsnom limbu gdje se veliki izdavači i novinske kuće moraju nositi s dvije velike silnice. Jedna je ona vezana za politički pritisak ili političko savezništvo, kao god odlučili gledati na to, posebno kada je riječ o ozbiljnom istraživačko-novinarskom poslu, a druga je vezana za opstanak na tržištu u kojem velike digitalne kompanije poput Mete i Google uzimaju ogroman kolač od oglašavanja. Već ova druga stavka je dovoljna da uzdrma jednu od najvažnijih stupova liberalne demokracije, a to je neovisni mediji i novinarstvo. I onda se na to nadovežu zakoni, programi i politike koji još više opterećenja stave na ionako krnji sustav.
Naravno, tu priča nije gotova jer sličan tretman kao i mediji ima i nezavisna i civilna scena kojoj se sve više usporava prava svrha i cilj njihovog djelovanja intenzivnim programskim ugovorima i natječajima koji se ne mogu nazvati nikako drugačije nego administrativnim nasiljem. Akteri su to onda također ne stignu baviti i ad hoc situacijama već moraju zadovoljavati stroge birokratske kriterije kako bi opravdali daljnje financiranje a time onda i postojanje.
Dakle, ovo što ovdje navodim su problemi koji su strukturni i problemi koji su proizvedeni političkim odlukama i zakonima. I tu onda dolazimo do dijela odgovora oko toga koliko je problem u pasivnoj javnosti. Kako možemo imati aktivniju javnost ako dva bitna stupa informiranje i aktiviranja u zajednici na funkcioniraju na nivou na kojem bi trebali? Pasivnost i apatija su, da se razumijemo, isto tako naša strukturna realnost. Većina građana ne prati redovno političke procese i odluke, uključuje se samo u trenutku kada izbije nekakav skandal ili tragedija poput primjera s Banožićem, no svako nastojanje da se razina građanske kulture i političke pismenosti podigne na višu razinu zadnjih nekoliko desetljeća je sustavno ili sabotirana ili usporavana. Iluzorno je očekivati da se građani spontano transformiraju preko noći i kažu sada ćemo drugačije. Za te promjene potrebne su jake institucije poput obrazovanja te autonomija i nezavisnost spomenutih medija i civilne scene u periodu ne manjem od deset godina. A mi taj kontinuitet nismo nikad imali, barem ne koliko ja imam prilike vidjeti iz podataka i analiza koje čitam i proučavam.
Naravno, nešto se može svesti i na pitanje uloge oporbe u hrvatskoj politici i društvu, no i tu postoji cijeli niz čimbenika, unutarnjih i vanjskih, koji ih odvlače od toga da budu puno snažniji faktor u političkom životu. Za početak jedan od temeljnih problema je što je najveća oporbena stranka u Hrvatskoj (SDP) u vidljivoj krizi i organizacije i identiteta. Još uvijek osjeća posljedice „šefovanja“ Zorana Milanovića i stvaranja paralelne identitetske strukture stranke koje je od nekih barem okvirnih socijaldemokratskih okvira prešla u neoliberalno tehnokratsko sivilo gdje caruje oportunizam, a u pojedinim ograncima i otvoreni klijentelizam. Negativna selekcija, od koje nije imuna ni vladajuća stranka da se razumijemo, u prvi plan je izbacila cijeli niz aktera u parlamentu ali i na lokalnoj sceni koji svojom retorikom i odlukama ne pokazuju jezgrovitu razliku u odnosu na HDZ. Na kraju krajeva iz samog vrha te stranke sada imamo predsjednika koji izgleda kao da je izašao iz redova Domovinskog pokreta ili Mosta, a ne iz navodno proeuropske, liberalne i socijaldemokratske partije. Takva vrsta kontradikcije i identitetskog vrludanja stvara onda i problem koji je vidljiv i na javnoj sceni gdje se kritika koja dolazi iz SDP-a uvijek doima neuvjerljivom ili blagom.
Druge, manje oporbene stranke, pate od dva izražena problema. Prvi je vezan za manjak horizontalnosti i širokog spektra uključivanja kvalitetnog kadra na izborne liste, dok je drugi vezan uz visoku personaliziranost političkog rada. Prvi problem je i produkt višedesetljetnog iseljavanja stanovništva koji je u prosjeku više usmjeren prema progresivnijim i liberalnijim politikama te je onda sukladno tome i presušila baza iz koje su se mogli povlačiti potencijalni kadrovi. Drugi problem je vezan uz (pseudo)karizmatičnost oporbenih lidera gdje se cijeli politički program i eventualni uspjeh na izborima vrti oko jedne, najviše dvije osobe. Takav pristup politici ne može generirati ozbiljni organizacijski i stranački sustav koji, ako želi računati na dugoročnu prisutnost na sceni, mora ili „rutinizirati karizmu“ ili kroz širok skup ideja privući potencijalno članstvo i birače. Zaključno se može reći kako kombinacija erozije glavne oporbene stranke te potkapacitiranost većine manjih oporbenih stranaka rezultira onda i relativno mlakom oporbenom pozicijom oko ključnih društvenih tema u državi.
Nadati se boljem se može jedino u slučaju da dođe do nekakve ozbiljne oporbene koalicije, no osim ovih vanjskih i unutarnjih strukturnih izazova stranaka u opoziciji, prepreka se nalazi i u velikim ideološkim razilaženjima. Ako bi nekim čudom i došlo do stvaranja širokog saveza bojim se da bi eventualna vlast izgledala kaotično i teško da bi provela nužne reforme koje bi zaustavile svega o čemu sam maloprije govorio. Upravo kod pitanja medija i civilne scene te pitanja političke pismenosti i građanske kulture teško da bi zajednički jezik našli liberali, socijaldemokrati i konzervativci.
Demokracija ne pati samo u Hrvatskoj, teško se oteti dojmu kako je veći dio demokratskih država zahvaćen političkom, pravnom, pa čak i moralnom erozijom. Populizam probija kroz pore demokratskih društava, realna je mogućnost da se dogodine u SAD-u na vlast vrati populist protiv kojeg se vodi više postupaka koji su u srži bile baš njegove pobune protiv demokracije. Uz to su se Republikanci zapravo pretvorili i u karikaturu nkadašnje stranke, kakva je primjerice bila dok im je predsjednički kandidat bio John McCaine. U susjedstvu nam je Orban, Konzervativci nakon Brexita mijenjaju premijere brže nego neki nogometni klubovi trenere, u Italiji je na vlasti desna populistička političarka. Kakva nam projekcija budućnosti može biti s ovakvim trendovima, hoće li populistički pokret na kraju doći glave demokraciju u ovom obliku koji smo do sada poznavali?
Nije riječ o dojmu već o praktički empirijski evidentiranom fenomenu, ako ne i procesu. Novinar i politolog Moises Naim objavio je 2022. knjigu „Osveta moći“ (The Revenge of Power) u kojoj navodi kako liberalna demokracija te demokracija u širem smislu te riječi je pod sve većim pritiskom centara moći koji se koriste vrlo jednostavnom formulom s kojom nastoje potkopati institucije i zakonske okvire koje su neograničenu moć držali pod kontrolom. Riječ je o tzv. 3P procesu: Populizam, polarizacija i post-činjenice. Kombinacija ovih sastojaka, pogotovo u vrijeme intenzivnijih kriza (inflacija, rat, imigranti) u stanju je dovesti u pitanje demokratski poredak čak i u onim državama koje su, ako već ne lučonoše onda svakako pioniri takvih vrijednosti, kao što su SAD i Velika Britanija.
Valja međutim naglasiti kako je dobar dio krize liberalne demokracije potekao i iz vlastitih nedorečenosti i kontradikcija. Liberalna demokracija je velik dio temeljnih društvenih potreba odlučila prepustiti tržištu te je u prvi plan bio naglasak na ekonomskoj globalizaciji bez ozbiljnog sagledavanja dalekosežnih posljedica na ideju države koja je proistekla iz modernizacijske ideje oslobađanja od srednjovjekovnih struktura moći. Osiromašenje srednje klase, privatizacija javnih resursa i infrastrukture te prepuštanje korporacijskom lobiranju da kroji zakone vezano za rad i proizvodnju svele su većinu modernih država na nešto što je njemački sociolog Urlich Beck nazvao „praznim ljušturama“ (empty shells).
Prvotni val ushita pobjede „kraja povijesti“ kako ga je nagovještavao Francis Fukuyama, počeo je sve više generirati nepovjerenje u parlamentarnu kulturu i uzuse liberalne i građanske demokracije posebice nakon financijske krize 2008. godine. U takvim okolnostima 3P formula danas diktira politički krajobraz diljem svijeta. Ako više ne vjerujete predstavnicima u parlamentu, medijima, civilnoj sceni, sudstvu, a najjednostavniji recept koji vam se nudi jest onaj u obliku populizma, polarizacije i post-činjenica, nije neshvatljivo zašto se pred našim očima možebitno urušava poredak za koji se smatralo da je nezamjenjiv i jedini održiv.
Ukoliko Donald Trump bude kandidat na izborima i ako pobijedi na izborima u SAD-u, te ukoliko u Europi dođe do ozbiljnijeg daljnjeg preslagivanja prema krajnje desnim politikama, itekako je moguće da nas čeka iznimno turbulentno razdoblje koje će najviše odgovarati državama s velikim imperijalnim tendencijama poput Rusije ili Kine. Također ako Ukrajina posustane zbog fige u džepu i manjka podrške NATO-a Zapada, a EU se skroji prema principima Orbana, Wildersa ili Penn, područje tzv. Balkana neće biti više figurativno „bure baruta“ već bi se fitilj ponovno mogao zapaliti i jako brzo eksplodirati. Ništa manje nije ni bojazan da će se radijus te krize proširiti i na sve one zemlje u kojima je bivši Sovjetski savez imao izravnu ili neizravnu političku moć ili kontrolu.
Novi bliskoistočni rat potaknuo je dva nova/stara fenomena. S jedne strane nastavio se sad već ustaljeni antiislamizam, za kojeg je dojam da je stalno izraženo prisutan od 2001. godine. S druge strane, teško je ne zamjetiti bujanje antisemitizma, gdje neke politički i lijeve opcije uredno želju za primirjem u Gazi oslikavaju Davidovim zvijezdama u koševima za smeće. Antiislamizam i antisemitizam postoje stoljećima, jasno, ali hoće li dodatno se pojačavati u korelaciji s događajima na Bliskom istoku, ali i već navedenim populizmom te mukama demokracije?
Antiislamizam je, nažalost, već dugo na društvenoj sceni zapada. Iako je i prije postojao, može se reći da je kulminirao s jedne strane događajima nakon 9/11 u Americi, ali i sve većim imigrantskim valovima u zemlje zapadne Europe iz arapskih zemalja s pretežno muslimanskim stanovništvom. No, kod antisemitizma postoji više nijansi i verzija, rekao bih. Radikalna desnica će jednako biti i antiislamski nastrojena i antisemitski s identičnim tezama kako i jedna i druga vjera ili etnija imaju za cilj izmijeniti „bijeli i kršćanski“ identitet Europe. (Radikalna) ljevica pak u načelu neće biti antisemitska već naglasak stavlja na kritiku cionističko režima u Izraelu, odnosno kritiku načina na koji izraelska država funkcionira, posebice prema Palestincima. Ono što je meni osobno intrigantno kod takvih stavova jest što kada pogledate profil radikalno desne ideologije, u suštini se zalažu za iste stvari kao i radikalni islamizam ili radikalni judaizam, pogotovo po pitanju otpora progresivnim i modernizacijskim politikama društva. Ljevica pak u želji da osudi nasilje jačeg nad slabijim nekritički zna prigrliti politike i ličnosti koje bi u prvoj danoj prilici prvo poništili bilo kakvu ideju liberalnih ili lijevih političkih ideja i inicijativa.
Po pitanju eskalacije i jednog i drugog oblika mržnje i netolerancije, vidimo da nakon prvih mjesec dana rata u Gazi intenzitet različitih prosvjeda i oružanih incidenata je drastično pao. Međutim, nije nemoguće da se te negativne emocije iskoriste u jeku super izborne godine koja je pred nama. Davno je Theodor Adorno sa svojom F-skalom ustanovio da rast antisemitizma u nekom društvu, bez obzira ima li židovska manjina veliku ili minornu ulogu u svakodnevici zajednice, može biti indikator koliko je društvo blizu fašističkih vrijednosti ili fašističkog poretka.
U Hrvatskoj, ali i šire, postoji jedan fascinacija autoritarnim političarima i diktatorima. Već spominjani Orban je mnogima uzor, a mnoge dobre riječi pronaći će se i za Vladimira Putina. Čak se u američkim desnim krugovima jako cijeni i Trumpov totalitarni karakter. Nedavno smo na prosvjedima u Zagrebu vidjeli da se slavi čak i Sjeverna Koreja. Kako je došlo do toga da su totalitaristi ne samo prihvatljivi, nego i poželjeni? Čak i nekim subkulturnim grupama koje bi u takvim društvima jako brzo došli na metu progona.
Dok je kod ideologije krajnje desnice uvijek postojala jasno izražena želja za militantnom autokracijom ili diktaturom, kod nekih drugih ideoloških struja fascinacija takvim vođama je intrigantna, a neki bi rekli i da savršeno odražava postmoderni politički pejsaž u kojem se očigledne kontradikcije odjednom nalaze u savršenoj harmoniji i suživotu. Ono kako ja to gledam jest da je nevjerojatno da se netko deklarira lijevo, a da mu je Putin super ili Hamas u Palestini. Ili da se deklarira kao liberal, a teži cenzuri ili autokratskom upravljanju. Inicijalna potreba da se suprotstavlja imperijalnim politikama Zapada ne može biti stajanje u stranu ličnosti ili ideja koje bi poništile ne samo dominaciju zapada već sve ono što liberalne demokracija već desetljećima brani ili promovira u takvom prostoru, počevši od ljudskih prava i osobnih prava pa sve do multikulturalnosti i društvene raznolikosti. Doduše, jednako je kontradiktorno deklarirati se kao nacionalistički suverenista, a istovremeno žuditi za Orbanom ili Putinom. Zadnji put kada smo imali takve fascinacije prvo što je nestalo jest upravo suverenitet, a tako bi bilo i u novom scenariju gdje bi se mape krojile onako kako ih vidi Putin ili velikomađar Orban gdje Hrvatska nema ama baš nikakve šanse pružiti suvisao otpor ukoliko se većina odluči da je to smjer u kojem bi trebali ići.
I za kraj samo jedna teza koju sad već moramo ispitati ima li nekog osnova, koliko god mračna bila. Rastući populizam, ekonomska kriza, demokracija na koljenima, ratni sukobi diljem svijeta, diktatori koji imaju svoju publiku, antisemitizam… Podsjeća li ovo vrijeme imalo na razdoblje između 1930. i 1939. u Europi?
Nije nikad zahvalno iz pozicije društvenih znanosti raditi dugoročne projekcije ili predviđanja, dobrim dijelom jer kada se duboko zagledate u skup različitih podataka, optimizam nije prva stvar koja vam padne na pamet. Rizik od tzv. „katastrofičnih prognoza“ (doom prophecies) je uvijek prisutan pa se savjetuje oprez kod zaključaka koji uključuju velike društvene sustave i njihovu dinamiku. No, ukoliko sagledamo sve što se dešava zadnjih nekoliko godina, isto tako bi bilo neozbiljno govoriti i u optimističnim tonovima. Kriza koje je počela financijskim slomom 2008. te se nastavila različitim oblicima i ishodima „Arapskog proljeća“ na koju su se onda nadovezale i migrantske krize, a zaokružena je Brexitom i dolaskom Donalda Trumpa na vlast, sada je na nekom svom vrhuncu s obzirom na agresiju Rusije na Ukrajinu te sa sve jasnijim ekstremno desnim populističkim valovima diljem Europe i svijeta (uz nekoliko iznimaka). Problem takvih politika jest u tome, o čemu sam i maloprije govorio, što im je cilj poništiti temeljne institucije s kojima se kontrolira akumulacija neograničene moći u nekom društvu, te zatvaranje u vlastite granice i vlastite brige. Zabluda je, međutim, pomisliti kako takve politike onda dugoročno generiraju mir i stabilnost. Upravo suprotno, brzo se to pretvori u stupanje vojničkih čizama kako unutar vlastitih granica s ciljem suzbijanja bilo kakve opozicije, bilo prema susjednim teritorijima kako bi se „osigurala opasnost od vanjskih prijetnji“. Kao utjehu da možda ne gledamo reprizu scenarija koja je dovela do jednog od najstrašnijih stradanja u povijesti čovječanstva treba uzeti u obzir činjenicu i da kod većine ljudi u široj mjeri ipak postoji odbojnost prema ideji novog svjetskog rata. Dobrim dijelom jer bi potencijalno bio i zadnji s obzirom na potencijal i kapacitete nuklearnog arsenala s kojim raspolažu najveće vojne sile na svijetu.
