Bill Belichick od jučer više nije glavni trener New England Patriotsa. Za većinu ljudi u svijetu nevažna je ovo vijest, ali za onaj dio koji četvrtke, nedjelje i ponedjeljke provodi uz NFL, gledajući oklopljene dvometraše od sto i kusur kila kako se sudaraju u pokušaju osvajanja pokojeg jarda terena, ovo je vijest koja završava jednu eru.
Osobno, ne mogu se nazvati poznavateljem američkog nogometa, doslovno sam samo ljubitelj tog sporta kojeg gledam s užitkom, ali bez onih velikih emotivnih uplitanja koje sportovi uz koje sam odrastao neizbježno izazivaju i ponekad mi i zamagljuju sam sport i igru. Jer, dovraga, kako nekome objasniti da više volim gledati mučenje košarkaške igre u izvedbi košarkaša s Gripa nego blještavilo Eurolige ili nedajbože modernog NBA?
Valjda zato redovno nedjeljom kasno navečer, nakon što potrošim sve živce na zelenim travnjacima HNL-a, gledajući uništeni sport i najgore suce na svijetu, uživam upaliti prijenos s američkih stadiona i gledati sport u kojem u principu ne navijam za nikoga, znam ukupno dvadeset igrača u cijelog ligi ali guštam u svakoj akciji i opušteno se utapam u samom sportu.
Kad sam već spomenuo navijanje, još kao mali sam razvio simpatije za Boston Celticse, pretpostavljam da je to bilo povezano uz moje simpatije za Irsku i zeleno-bijele iz nogometnog Glasgowa, pa sam kasnije nekako uvijek po defaultu simpatizirao bostonske klubove u bilo kojem američkom sportu.
Puno kasnije sam se upoznao s Green Bay Packersima i njihovom strukturom, pa počeo i drugačije gledati na neke stvari, ali sve je to ipak samo na razini neke općenite simpatije, u stanju sam jednostavno gledati utakmicu footbala između bilo koja dva kluba i uživati u svakoj akciji.
Ovaj predugi uvod sam napisao zato da se ogradim od toga da uopće pišem nešto važno o karijeri Billa Belichicka, jer većina onih koji prate NFL i koji će ovo čitati vjerojatno o njemu, Patsima, Kraftu, Bradyju i Dinastiji znaju više od mene, a oni koji ne prate ionako neće ni obratiti pažnju na ovaj članak.
A morali smo zabilježiti jučerašnji događaj ipak.
Jer riječ je o čovjeku koji je vjerojatno najbolji trener u povijesti sporta koji je ogroman, iako nama uglavnom stran. Čovjek je osvojio šest titula, ali stvar nije samo u tim brojevima, stvar je u načinu na koji je to postigao.
Da se vratimo na moje simpatije, u jednom trenutku sam shvatio da simpatiziram klub kojeg svi – mrze. A posebno mrze Bila Belichicka. Jer je mrzovoljan, negativan, svojeglav i učinit će sve za pobjedu, čak i upotrijebiti neka, da citiramo hrvatskog premijera – polulegalna sredstva.
Imao je uz sebe vjerojatno i najboljeg quarterbacka u povijesti igre, Toma Bradyja, još jednog lika kojeg je lako mrziti – tipični američki dečko, visok, lijep, uspješan, sa ženom manekenkom i praktično bez mane.
Imao je i gazdu, Roberta Krafta, čovjeka koji je sve to nekako omogućio, čovjeka čvrstih uvjerenja koji je stao uz Belichicka i njegove zapravo revolucionarne metode, a o njemu je dovoljno reći kako je uvjereni demokrat, a istodobno je jedan od najbližih prijatelja Donalda Trumpa, pa ga možete mrziti s koje god strane želite…
Do your job je slogan Patriotsa koji u te tri riječi sažima nešto što se zove The Patriots way i što je u pozadini svih njihovih uspjeha.
Belichick je u franšizu uveo određene postulate koji se nikad nisu mijenjali, uzimalo se uvijek igrače s dna kace, pazilo se uvijek više na radnu etiku nego na zvjezdane talente i razvikane face, nije se prezalo ni pred špijuniranjem drugih, zaobilazilo se i pravila, ali sve je uvijek bilo podređeno – zajedničkom uspjehu.
Već je legenda, ali uvijek treba ponoviti – Belichick je Bradyja uzeo u šestoj rundi drafta.
I za sve one koji su ih mrzili, bilo je to vrlo iscrpljujuće iskustvo, jer godinama su ostajali na vrhu i tek ih je odlazak Bradyja uspio dovesti do kraja.
Zapravo, baš to što je Brady uspio prkositi svim zakonima biologije i produžio svoju karijeru do granica koje nitko nije mogao očekivati je nešto što je ustvari pokvarilo planove Belichicku, jer on je već imao spremnu zamjenu za Bradyja u Jimmyju Garoppolu, ali jednostavno nije mogao zadržati obojicu u rosteru a bilo je nemoguće riješiti se najboljeg u povijesti, iako je Belichick navodno i to razmatrao.
Nisam siguran da je ovo kraj Billa Belichicka u NFL-u, ali ovo je doista kraj jedne ere, a koliko god ih mrzili, Belichickovi Patsi zaslužuju naklon za godine u kojima su na svaki način promijenili način na koji se tretira jedna od najkompleksnijih igara na svijetu.
Možda je The Hoodie trebao otići iz Bostona kad i Tom Brady, koji je iz mirovine na Floridu pozvao svog omiljenog tight-enda Roba Gronkowskog pa uzeo još jedan Lombardi trophy, a možda baš zato možemo očekivati da i Bill pokuša odraditi svoj zadnji ples negdje drugdje.
Ono što sam siguran, ako krene u taj pothvat, pokušat će to na svoj način, bez podilaženja ikome i mrzovoljno mrmljajući u bradu dok svima objašnjava što ne valja u onome što rade.
