Ne pratin baš zasebno novine, ne pratin baš zasebno portale, pratin većinon ono šta mi iskoči na Fejsu. Postala san ono čemu san se rugala i, još gore, šta san smatrala opasnin. I i dalje to smatran opasnin, pa, eto, možda san sad i sama opasna.
Fejsbuk i te slične platforme imaju taj algoritam – u današnjen svitu jako bitna rič – koji ka motri šta ti čitaš, gledaš, po čemu klikćeš, ispod čega prosipaš (ne)mudrosti, pa ti onda prilagodi sadržaj koji ti prikazuje. I onda ti pokazuje ono šta ti se sviđa i šta te zanima, a ostalo ostane za one drukčijeg ukusa. I trista klikova kasnije ti viđaš samo ono šta se uklapa u tvoj film i tvoje viđenje svita. Odjedanput si u ponoru di vikneš, a ono jeka odzvanja sa svih strana i potvrđuje ti da si u pravu. Kažu mi da se o tome dosta govori u dokumentarcu The Social Dilemma, ali nisan ga pogledala budući da nikad nisan volila psihotrilere.
Općenito živimo u ton nekakvon postčinjeničnon svitu di mišljenja imaju jednaku težinu ka i činjenice, di je svako mišljenje jednako vridno. U ovon kutu svita oduvik smo se rugali i komentirali da je danas svako izbornik pa je onda u novon normalnom svako posta epidemiolog, a evo već lagano svako postaje svašta. Nije taj proces od jučer, traje to već dugo, još je u prošlon stoljeću Carl Sagan osjetija potribu napisat knjigu Svijet progonjen demonima i malo približit ljudima znanstvenu metodu u eri u kojoj obiluju pseudoznanost i teorije zavjere. I to ju je izda još 1995., ne samo prije društvenih mreža i WhatsAppa kojima kolaju svakakve (dez)informacije nego i prije majke svih tražilica, Googlea. Da je sad Sagan živ i vidi sve ovo, bidan ne bi dugo osta živ, dokrajčija bi ga koji od demona šta proganjaju svit.
Izgleda da se vrhuška našeg obrazovnog sustava protiv toga odlučila borit novin izbornin predmeton naziva Kritičko mišljenje. U nacrtu njegova kurikuluma kažu da je svrha tog predmeta naučit kritički mislit. Dobro, podilili su to na tri cilja, ovako ugrubo: usvajanje znanja i vještina koje potiču kritičko mišljenje; razvijanje povjerenja u vlastito kritičko mišljenje i njegovo reguliranje; razvijanje samopouzdanja, osobnog integriteta i svijesti o osobnoj i društvenoj odgovornosti i tome slično. U suštini, nemoj virovat svakoj poruci na WhatsAppu o rodici s Higijenskog i ne budi pizda.
Daleko od toga da iman išta protiv tog predmeta – niti san obrazovni stručnjak, a ovako bezditetna ni odgojni; samo mi na prvu padaju napamet dvi stvari. Koliko su ovo društvo i obrazovni sustav zakazali i iznevjerili dicu kad ona nakon osan godina pohađanja osnovne škole ka odgojno-obrazovne ustanove nemaju već stečene te vještine, nego se mora uvodit posebni predmet? I u samon nacrtu ističu da je razvijanje takvih vještina jedan od ciljanih ishoda svih ostalih predmeta, ali je, eto, sekundaran. Je li to onda i službena potvrda da nan je dosad bilo bitnije bubanje napamet nego razumijevanje i da se ti predmeti već odavno ne provode kako triba?
Druga stvar koja mi nije baš najjasnija – ako je taj predmet potriban, zašto je stavljen ka izborni, ka nekakva alternativa vjeronauku? Je li nan to žele reć da je kritički mislit fakultativni hobi umisto ključni alat za život u 21. stoljeću u kojen bivši predsjednik jedne od najvećih sila tvrdi da se ispijanjen izbjeljivača može izličit korona, a vijesti (kaže ona udarajuć se o prsa uz mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa) kupimo sa Fejsa?
Alisa u Zemlji Čudesa
