Ovo neće biti emotivni oproštaj od jednog doista velikog igrača, iako ga on apsolutno zaslužuje, jer on je jedan od onih koje se samo na prste jedne ruke može nabrojati koji su se zaista odrekli velikog novca da bi pokušali pomoći Hajduku, a potvrdu za to ćemo sigurno dobiti već za koji dan.
Ovdje ću pokušat razložiti sam sebi koliko je zapravo vrijedna i velika momčad Hajduka kad u njoj praktično već godinu i pol dana nema mjesta za jednog Nikolu Kalinića.
Od samih početaka, iako je došao kao standardni napadač iz Serie A, s iskustvom zapravo niti jednog napadača Hajduka prije njega, treneri Hajduka nisu bili na čistu što s njim.
I da odmah krenemo na tezu iz naslova – ako ne znaš iskoristit igrača tolikog znanja, moći i iskustva, onda si ustvari loš trener. Ili si genijalac koji vidi nešto što svi drugi ne vide, pa si uvjeren da ćeš bez njega biti puno bolji.
Ovdje ću se prisjetiti jednog svojeg starog intervjua sa Zoranom Vulićem, u kojem je on krasno poentirao otprilike ovako – možeš ti kao trener pričati i ovako i onako, možeš ti crtati po ploči i birati igrače kako god želiš, ali na koncu se gleda samo – rezultat.
I ako je Hajduk na razini da mu ne treba Nikola Kalinić, onda čak i ja, poslovično pesimističan i realan mogu samo s oduševljenjem čekati početak nove sezone, jer titula je neizbježna. A je li Ivan Leko genijalac, pokazat će rezultat.
Što se tiče Nikole Kalinića osobno, samo mala, sasvim privatna i naizgled nevažna crtica.
Nikad u životu nisam popio piće s nijednim aktivnim igračem Hajduka, ako se izuzme Ivica Huljev, s kojim sam odrastao u istoj ulici, a koji ima upisana tri službena nastupa i čak jedan gol koje je ostvario kao izlazni junior prije nego je karijeru nastavio u Posušju, Željezničaru i Varteksu.
S druge strane, s ogromnim brojem igrača sam po nekoliko puta razgovarao na press konferencijama, onim medijskim susretima i ostalim službenim događajima. A ipak nikad s niti jednim nisam razgovarao telefonski, nemam broj baš niti jednog igrača Hajduka.
I samim time, ti ljudi mene, sasvim logično – ne pamte i ne poznaju, ja sam im samo jedan od onih bezličnih tipova iz mase lica okrenutih prema njima zajedno s kamerama i mikrofonima.
Na press konferencijama na kojima je sudjelovao Nikola Kalinić sam bio brojkom – jednom. Jedan jedini put. I postavio sam jedno ili dva pitanja, ne sjećam se sad točno.
Iz mojeg pitanja (to je ono što pamtim) je proizašao onaj odgovor o igranju protiv Juventusa i razmišljanju o Belupu koji će ući u kolektivnu memoriju, ali nije to poanta priče.
Poanta priče je da je Nikola Kalinić jedan od možda ukupno pet igrača koji me svaki, ali baš svaki put nakon toga pristojno pozdravi kad me susretne bilo gdje, bez obzira što mu se u pogledu vidi da nije baš siguran odakle me zna (a i kako bi, vidio me samo jednom), ali svejedno odradi to najnormalnije na svijetu.
Potpuno nevažan detalj, koji puno govori o karakteru. Karakteru koji je Hajduku potreban.
